Gledajući ga u oči, pomalo ispitivački, smiješila se mogao bi se zakleti da je smiješak bio dobrohotan

Ona se smiješila, sjajila, pričala s ljudima dok telefon je zvonio i zvonio.

Dok je kosina od svjetla između polusvijetova nagrizala površinu vode, on se pomakne malo u stranu, zajedno sa sobom povlačeći grane i granje, nesvjesan šuštanja, tražio je vodu.Slijedeći kondenzirana maštanja, tek kad je i posljednji korijen iznikao zajedno s nabradavljenom površinom, ugleda svoj odraz na mokrini, sasvim staromodno i vrlo upečatljivo.Obrazi natočkani sitnim kamenjem i vene od riječnih zmija nikada ga gotovo ne bi podsjetili na njega.Odbaci teret, iskorači u kupku.Skidao je sa sebe putem krpe od koža koje su mu služile kao odjeća, neprijatelje iz neopranih dana, prašinu iz čekanja u zasjedama, krv iz ručkova, spermu iz nekih tuđih ruku, svoj samo znoj.Više propao kroz vodu nego sjeo, oslonio se prvo rukama na kamen i kliznuo u blagoslov.Zrake dana su se gasile odmjerenim detonacijama, njegovi užici time nisu bili prikraćeni.Dao je rijeci da se valja preko njega kao što bi dao razuzdanoj ljubavnici, ali nekoj koja bi mu se smiješila i nakon što završe ugovori.Zagrli stijenu i savine nogu u koljenu.Kosa je poduža i lijepi mu se gdje ga dohvati.Rijeka nije htjela šutjeti.Hihotala je i gugutala te je i njemu došlo smiješno.Preplaši ptice negdje iza.Lepet njihovih krila podsjeti ga na grad i popločane puteve, tijelo božice u kamenu.Od čitavog tijela sjeća se samo dojki i toga kako je pomislio da takve mesnate nikada nije vidio i pitao se da li samo kamene tako stoje.Kao kakve djevojčice što se propinjući na prstima istežu kako bi dohvatile nebo.I dok su se svi sa sramom i poštovanjem klanjali, kako je bilo jedino dostojno, on je stajao malo joj s boka i nakrivljene glave u čudu promatrao te male hrpice naslade i jedina mu molitva u srcu dođe da je zamoli da oživi i zapleše takva, bez kamenih velova, preko ljudi i njihovih jada samo s kosom oko sebe i njegovim mačem da joj krči puteve.Nije tada dovoljno molio, valjda to nije toliko želio.U zbrci nakon toga, ni sam više ne zna zašto, iz grada su ga protjerali i grad je negdje izgubio, dok razmišlja o psovkama na gradskim vratima, savija dlanove u rijeci oko najtoplijeg dijela tog kamena.Oko njezinog srca.

U prvim zrakama dnevne svjetlosti, sa okna koje me još uvijek dijelilo od paperja dolutalog u grad, se smiješila čarolija.

Plavuša mi se smiješila i ja sam se smiješio njoj.

Imala je velike okice, širom otvorene i uvijek se smiješila.

Tako poznata i draga lica bezbrižno su se smiješila sa fotografija.

Pjevala je, izgledala i smiješila se kao da je upravo odnekuda dojurila lepršave, svježe oprane kose.

U isti taj čas - tamo na Čardačinama - igrao se na tratini jednogodišnji sin Lešićev, junačić od pete do glave; a mati njegova kao ruža rascvjetana u svojoj ljepoti smiješila se i drhtala od radosti nad svakim njegovim kretom; njena duša nije mogla dočekati časa, kad će taj mali junak potrčati k njoj u krilo i protepati joj: Mama, eno ide tata, tata, tata

Anja se cijelim putem smiješila i oduševljeno gugutala.

- Što ima loše u tome? - Pokušala se našaliti, no profesorica se nije smiješila.

Smiješila mi se izdaleka i mahnula mi.

A ona se samo smiješila, kao što se zvijezda smiješi čovjeku sred noći.

A Tena se nekud nedužno-glupo smiješila i obukla stvari na se; a stara ciganka nije se mogla nahvaliti, kako joj lijepo stoji: bila je lijepa kao paunica, bila je ljepša od sunca i mjeseca...

Ona se isto smiješila, rekla je da joj je bed što je ljudi čudno gledaju, smješila se jer zna da on više nije tu, da tijelo od kojeg se opraštamo nije njezin Duje, Duje je sada negdje drugdje i sretan je, sretniji nego je ovdje bio, i rekla je da ne razmišlja danas kako joj je teško, jer da na to misli, već bi davno skočila u raku...

Sjećala se, tad je nosio je majicu na kojoj je pisalo Nirvana, dok je na igralištu kvartovske osnovne škole zabijao golove, a Tanja je s walkmanom i presnimljenom kazetom Overflowa sjedila na tribinama i blaženo se smiješila, razmišljajući o tome kakvog bi okusa mogla biti ona kap znoja s njegovog vrata koju je upravo obasjalo sunce.

Ušla sam u misaono u labirint mojih snova i predamnom se ukazaše zrcala iz kojih mi se smiješila prošlost.

Tamo zalazili ponajviše oni što ne žale troška ni kad imadu ni kad nemaju novaca: u potonjem slučaju Ana je gostu po očima znala što mu je, i baš se njemu najljubaznije smiješila kao da mu veli: - Ne smeta, to se svakome dogodi kadikad... samo mi veseo budi

Alica je to dobro primijetila i zadovoljno se smiješila da se njezina želja tako lijepo ispunjavati počima.

Danas sam se smiješila, ali doslovno, od uha do uha.

Jutros sam u čekaonici s novim nalazom bete zapjevušila, iako sam se gorko smiješila, Sve ću preživit, na sve sam friži spremna...

.. nisi me zagrlio noćas osmijeh podario nisi spavao ti si, ne, nisam htjela da te budim niti usnulog da ljubim pustila sam samo tako da u zagrljaju snova budeš i dišeš polako, ritam tvoj sam uhvatila zajedno s tobom disala, miris sandalovine udisala i smiješila.. bio mi na pameti naš zadnji ruke stisak zagrljaj ovlaš dani i srca sretni vrisak....

Petrica se samo smiješila njihovu naklapanju, i vidjelo se kako i ne misli na ono što govore.

I sam je spominjao kraj prosinca ili početak siječnja kao mogući termin za taj okršaj, a u slučaju i te pobjede, smiješila bi mu se prilika za UFC-ov teškaški naslov, negdje tamo u ožujku.

da, nedjelja je upravo sam ručala. pitaš se šta sam radila prije toga? pa ovako... ujutro sam se probudila u 8:00. zapravo trgnula sam se iz sna jer me prepala budilica. koliko god ja pokušavala da mi zvono za budilicu ne bude neki šok to mi ni ovaj put nije uspjelo. zasvirala je Dilemma. i ja sam se trgnula. ugasila budilicu i nastavila spavati. ako se to uopće može nazvati spavanjem. zapravo uopće nisam spavala već sam zatvorila oči na nekoliko minuta i prisjećala se sna. sanjala sam lika s koji sam hodala tijekom ljeta. kao ja se spuštam niz stepenice kod crkve a on se penje i ne prepoznaje me. ja ga onako mutavo gledam i skužim da oko vrat ima kolanicu svijetlo i tamno plave boje, baš onakve kakve ja radim. i tako ja nastavim dalje. kad odjednom, (znaš kako su snovi svi neki čudni), ja skužim da on ide iza mene. ja odem do jedne žene kod koje smo bili (sestrine kume) na ljetovanju, a ona nešto tamo s rubljem radi. skužim ja da ona gleda u njegovom smjeru, a onda pogleda u mene ignorirajući ga i upita me: " Tina, trebaš li ti dobiti ili si već dobila...? ". ja joj odgovaram: " ne meni je već prošla ". zamisli koje pitanje... kad ja ti se nekako popnem na taj balkon i moja stara kuha ručak kod njih (sestrine kume i kuma...). sjećam se da sam nešto pitala mamu ali se ne sjećam što sam je pitala. uglavnom san mi je koma... zar ne?........................ otvorim ti ja oči i siđem u dnevni boravak. mama je već bila budna. napravila sam si kavu, lijepo je u miru popila gledajući (i slušajući) MTV, VIVA-u... oko 8:40 sam se obukla i stara i ja smo krenula na misu. staroj sam rekla da krenemo par minuta ranije kako ne bi morala ići sa dosadnom ali VRAŠKI DOSADNOM Ivonom. pristala je iako mi je nekih 10 - tak minuta pripovjedala kako to nije lijepo od mene i kako sam bezobrazna. mene to nimalo nije pogađalo u srce. pred crkvom sam spazila Doroteu i tako smo zajedno ušle i sjele. nakon mise smo ona i ja otišle do patera kako bi mu rekle da ćemo dolaziti na njegove sate o podučavanju sviranja gitare. bilo mu je drago. zamolio nas je da mu pomognemo oko pospremanja grafoskopa i takvih dumina. ok, pomogle smo mu. stara je za to vrijeme čekala vani. kad smo Dorotea i ja izašle skužile smo da Ivona čeka s mojom kevom (mamom). stara se smiješila a ja sam je mrzovoljno pogledala. onako prezirno.

Otvorila je frižider odakle joj se smiješila nezgrapno premazana Panama torta.

šetala sam ulicama našim, osluškivala sam tišinu... i kud god da kretala, kamo god skrenula uvijek sam se vraćala na taj most, koji me zazizao... i koliko da me privlačio... toliko me odbijao... zar ponovno? i znala sam što me očekuje s druge strane, uvijek sam znala:)... bile su to livade, bile su to šume... bilo je to olujno more:))) danas, dok sam silazila s njega... pogledavala sam ga, smiješila se... tko zna, možda je osjetio da mu pokušavam nešto reći... možda je osjetio da se opraštam s njim... možda... jer ja tako želim pronaći neki svoj most, želim graditi nešto svoje, želim pronaći neke svoje puteve... moje:)

Još duboko u jesen sa njegovog ogromnog plakata nam se smiješila ljepotica u kupaćem kostimu ispred nedefinirane beskonačne pješčane plaže...

Ostarjela i fotošopirana Barbarela smiješila se na reklami za Loreal.

Smiješila se prijateljski i tražila hvataljku za okretanje mesa.