Smrt. jedan od mojih najvećih strahova. ne moja smrt, nego smrt meni bližnjih i ljudi kojih volim. često razmišljam o tome. al svaki put kad se pokušam pomirit s tim, previše boli i nemogu shvatit da će jednog dana netko od mojih zauvijek otići. et, nikad nisam doživila smrt nekog ko mi je stvarno blizak.. nekog za kog sam vezana.. mogu sam zamislit kak to bude, al zamišljam tak da odem i ja kad netko umre. nisam dovoljno jaka da pobjedim taj strah. voljela bi umret prije nek netko kog volim. sebično od mene. htela bi da se drugi nose s mojom smrti, dok se ja ne mogu nosit s tuđom.. svaki put kad čujem za nekog ko je umoro, ja se skamenim.. pogotovo zato kaj neznam kak reagirat, neznam kaj treba reć, kaj treba napravit. jednostavno se izgubim.. previše mi žal.. voljela bi da nitko ne doživi takvu bol.. ali je neizbježna i jedino kaj možemo je to da se pomirimo s tim.. da shvatimo da je to dio našeg života, dio bez kojeg se nemože.. ja sam oduvijek bila slaba. pokušavam ne mislit o tome. ali svaki put kad pomislim suze same od sebe krenu. nemogu prestat plakat, suzdržavam se. al misli i osjećaji su jači od svega.. mrzim o tom razmišljat, to je nekaj kaj se mora dogodit kad tad.. i to je ono na kaj nikad nismo spremni.. makar smo svjesni da se bude uskoro dogodilo, nismo spremni suočit se s tim, zato nas to natjera na to da počnemo bit spremni i da se cijeli život ne oporavimo. s vremenom se budu rane smanjile, al nikad ne zacjelile do kraja.. nikad nebudu otišle u potpunosti.. uvijek bude ostalo sjećanje na tu osobu. ta osoba bude živjela u našim pričama, mislima, srcima.. i dokle got se sjetimo, ta osoba ne umire. a opet, možda je sretna negdi u drugom svijetu.. a možda se ponovo rodila u nekom drugom tijelu.. ne bojim se svoje smrti.. bojim se tog kak bude osobama koje me vole. da nemam nikog kom bi stalo do mene, da nije meni do nikog stalo, ja na ovom svijetu više nebi postojala odavno. ali kad te te osobe drže na životu.. opet, previše dugo sam ja u depri.. s kojom se neznam nosit, i sam takve misli pogoršavaju situaciju.. živim za druge.. samo kakav mi je to život? prazan.. imam cilj, živjet za druge.. samo do kad.. do kad budem imala živca.. polako popuštaju.. onda popuste do kraja.. pa se opet od niotkud stvore, i opet imam volju za život.. i tak stalno u krug.. trenutno se dosta osjećam loše.. previše razmišljanja, premalo opuštanja i nigdje izlaza.. umorna sam od ovog naćina života.. umorna od življenja za druge.. umorna od traženja sebe, umorna od borbe.. umorna od odustajanja, i ponovnog pokušaja.. umorna od svega.. 17:35, Komentiraj 0 Print 29.07.2010. What hurts the most, was being so close..