Zato moj spomen SDP-a nije nimalo promašen, dragi moj Herzog: lijepo je otkriti da je Zoran Milanović samo dio šire naracije, da je jednostavno glumac izabran po marketinškim kriterijima fotogeničnosti i televizičnosti, da su mu dali stranku i vremena da četiri godine peče zanat i stasa, a da to sa stvarnom politikom i oporbom veze nema: on jednostavno fingira lidera oporbe, i ono što je bilo za naslutiti u izborima, to naime da je dogovorno obesmislio kampanju lišivši je bilo kakve bitne teme, dva, tri tjedna naričući o Miloševićevom sloganu i o tome hoće li se ili ne sukobiti sa Sanaderom pred kamerama HTV-a, sada se potvrđuje u nedvosmislenosti spoznaje da u zemlji naprosto postoje tri bitna čovjeka, Sanader, Mesić i Bandić, doskora dvojica, a Milanović niti ima snage, niti ima volje, niti ima zadatak od SDP-a napraviti socijaldemokratsku stranku, budući da u ovoj državi ideja ne samo socijalne, nego bilo kakve pravednosti u ovom povijesnom trenutku ne igra nikakvu ulogu: u rekapitalizaciji odnosa nema nikakve pravednosti, dapače, shit happens, i dok se ne dovrši društvena stratifikacija, dečki, gledajte u stranu i nemojte nas nikaj pitati