čini mi se da se danas taj problem ne adresira doslovno nikako. o tome se niti ne govori, a i mjere koje stoje na raspolaganju su nikakve. koliko znam, uglavnom se daju opomene i ukori koji u biti ništa ne znače, a nakon toga slijedi premještaj u drugu školu. kao da je okolina kriva naravno, tamo se priča opet nastavlja u istom tonu. znam za slučaj klinca koji je od 6. do 8. osnovne promijenio 3 škole (dvaput je prošao proceduru " izbacivanja " iz škole). obvezna osnovna škola znači da dijete netko mora istrpjeti, ali pitanje je kako. nažalost, psiholozi i pedagozi su debelo preopterećeni (ako ih na školi uopće ima), suradnja na liniji roditelj-škola je nikakva i problemi se de facto guraju pod tepih. nažalost, zbog toga ispaštaju i profesori koji rade s djetetom i drugi klinci iz razreda, ali i to problematično dijete koje je stigmatizirano i ima loše rezultate. mislim da je ključ ipak u ljudskom faktoru. ima onih koji fantastično rade s djecom, a ima onih kojima sve mora biti po mjeri da bi stvar kako-tako funkcionirala. kažnjavanje nije efikasno i treba biti posljednji potez jer se njime problem ne rješava. jedino moguće rješenje je angažman stručnih ljudi (pedagoga, psihologa, ali i socijalnih radnika).