Richards je jednostavno imao sve: dosta novca da si kupuje najbolju drogu, dovoljno dobar sluh da si može priuštiti da puckanjem prsta procjenjuje akustiku studija u kojemu bi Stonesi trebali snimati sljedeći album, i, a to je najvažnije, jedan od najljepših udaraca po gitari iz zgloba ikada - njegovi su riffovi temelj zgrade koju je poslije nastavio graditi Jimmy Pagge ili Steve Wynne... jedna čudna gumena sveprisutna sonična vizija svijeta od samo dva i pol akorda, turbulentna misa za smak svijeta na pet žica.