Radovi na novom avionu su se vodili kao program 9 da bi se kasnije s brojem 9 tvornički označavali i svi prototipovi aviona MiG-29. Sovjetsko ratno zrakoplovstvo objavljuje 1972. godine taktičko-tehničke zahtjeve za laki frontovski lovac (LFI) u kojima se traži relativno jednostavni lovački avion prilagođen masovnoj proizvodnji, a ponajprije namijenjen za borbu sa suvremenim protivničkim avionima na malim i srednjim udaljenostima u okviru obrane određenih područja ili u djelovanjima u zoni bojišnice.

Iako je taj prioritet ostao sve do raspada Sovjetskog Saveza ubrzo je postalo jasno da će sovjetsko ratno zrakoplovstvo trebati i mlazne bombardere.

Zbog toga je sovjetsko ratno zrakoplovstvo, početkom pedesetih godina, žurno pokrenulo razvoj više nadzvučnih lovačkih aviona.

Kako sovjetsko ratno zrakoplovstvo nije željelo to potvrditi, vjerujući da je to bila greška na instrumentima, testiranje je ponovljeno tijekom siječnja 1949. U čak šest letova La-176 je na visini od 7500 metara ostvario brzine veće od 1100 km/h ili 1,02 Macha.

Sve to nije bilo dovoljno da ga sovjetsko ratno zrakoplovstvo uvede u operativnu uporabu, ali je Lavočkin dobio dopuštenje da nastavi s radom na svojim znatno većim lovcima La-190 i La-200.

Tupoljev je itekako imao razloga za brigu jer su istodobna testiranja oba bombardera pokazala da je Il-28 bolji od njegovog Tu-14. Sovjetsko ratno zrakoplovstvo je u svibnju 1949. proglasilo Iljušinov bombarder pobjednikom i odlučilo ga uvesti u operativnu uporabu s pojačanim motorima VK-1. Tu-14 je završio u mornaričkom zrakoplovstvu i napravljen u za sovjetske uvjete vrlo malom broju od samo 200 komada.

Zbog toga je sovjetsko ratno zrakoplovstvo zaključilo kako nije ostvaren bitni napredak u odnosu na La-150 i nije dopustilo da uđe u serijsku proizvodnju.

U takvom političkom okruženju, u listopadu 1947. sovjetsko ratno zrakoplovstvo prvi je put javnosti prikazalo svoje najnovije strateške bombardere Tupoljev Tu-4, u osnovi kopiju američkih B-29 Superfortes.

U takvim uvjetima transportni su avioni imali tek sekundarnu ulogu, i samo su se američko i sovjetsko ratno zrakoplovstvo ozbiljnije bavili njihovim razvojem.

Usprkos svim poboljšanjima, sovjetsko ratno zrakoplovstvo još uvijek nije vjerovalo u Jak-26. Zbog toga je naručilo samo deset primjeraka, koji nikada nisu ušli u operativnu uporabu.

La-174TK Razlog zbog kojeg je sovjetsko ratno zrakoplovstvo odbacilo La-156 bio je eksperimentalni La-174TK (TK za Tankoe Krilo).

Zbog toga je sovjetsko ratno zrakoplovstvo odbacilo La-174TK, a Lavočkin je morao odustati od koncepcije mlaznog lovca s ravnim krilima.

Kako bi do maksimuma smanjio mogućnost da i ovaj put sovjetsko ratno zrakoplovstvo odustane od njegovog lovca Lavočkin je na La-15 unio minimalne izmjene u odnosu na La-174D.

U mnogočemu La-15 je bio bolji od MiG-a 15. Imao je samo jednu veliku manu? bio je preskup za proizvodnju, a potkraj četrdesetih godina prošlog stoljeća sovjetsko ratno zrakoplovstvo je htjelo u što kraćem vremenu dobiti što više mlaznih lovaca.

Zbog toga je paralelno s razvojem svog zadnjeg lovca s klipnim motorom La-11, Lavočkin pokrenuo razvoj svog prvog mlaznog lovca La-150. Sigurno nije ni pomišljao kakav će trnovit put morati prijeći prije nego sovjetsko ratno zrakoplovstvo napokon prihvati neki od njegovih aviona s turbomlaznim pogonom.

Teško je reći je li ova odluka donesena tek toliko da se spasi Jakovljev, ili jer je sovjetsko ratno zrakoplovstvo trebalo nadzvučni izvidnički avion takvog tipa.

Nova je inačica označena kao Jak-25R, ali se sovjetsko ratno zrakoplovstvo ipak odlučilo za Iljušinov Il-28R.

Inače, nalog za razvoj tog lovca dao je osobno Deng Xiaoping još 1988. kao pokušaj odgovora na uvođenje MiG29 i Su27 u tada još uvijek sovjetsko ratno zrakoplovstvo...

U međuvremenu je sovjetsko ratno zrakoplovstvo izgubilo zanimanje za razvoj specijaliziranih lovaca-presretača, a više pozornosti posvetilo razvoju relativno velikih lovaca sposobnih za nošenje velikih vođenih projektila zrak-zrak.

Iako je u isto vrijeme sovjetsko ratno zrakoplovstvo u naoružanju imalo i velik presretač MiG-25, najveći " teret " protuzračne obrane Sovjetskog Saveza svaljen je na Su-15. Krajem šezdesetih i početkom sedamdsetih godina prošlog stoljeća Su-15 je činio prvu crtu protuzračne obrane Sovjetskog Saveza.

Od samog je početka bilo jasno da je Tu-4 tek privremeno rješenje, te da sovjetsko ratno zrakoplovstvo hitno treba strateški bombarder pokretan turbomlaznim motorima.

Zapadni su " stručnjaci " procijenili da se radi tek o eksperimentalnom avionu čija rješenja nikad neće doći do razine uporabljivosti jer, kako su tvrdili, sovjetsko ratno zrakoplovstvo ne voli složena tehnička rješenja.

Prvi je put poletio 15. kolovoza 1975. Zanimljivo je da je, iako je Su-17U trebao biti tek avion za preobuku, sovjetsko ratno zrakoplovstvo zahtijevalo povećanje okomitog stabilizatora kako bi se poboljšala stabilnost tijekom leta na visokom napadnim kutovima.

Najveći i najustrajniji korisnik MiG-a 19 nije bilo sovjetsko ratno zrakoplovstvo, već kinesko.

Letna su testiranja obavljena od 1969. do 1973. Usprkos tome serijska je proizvodnja započela već 1970. i trajala je sve do 1976. U operativnu je uporabu Su-15T (TM) službeno uveden 21. siječnja 1975. Zapadni promatrači su novi avion označili kao Flagon-D, a i danas se u zapadnim izvorima pogrešno navodi da sovjetsko ratno zrakoplovstvo ovom avionu nije dalo novu oznaku.

Isporuka Su-15 postrojbama započela je već 1967. Koliko je sovjetsko ratno zrakoplovstvo bilo zadovoljno novim lovcem najbolje pokazuje podatak da su prve isporuke išle postrojbama zaduženima za protuzračnu obranu Moskve, tada smještenima u zrakoplovnoj bazi Dorokhovo.

P-1 je prvi let obavio u listopadu 1957., ali ga je sovjetsko ratno zrakoplovstvo ubrzo proglasilo neperspektivnim.

Treći je prototip zapravo bio predserijski primjerak, uglavnom dovršen u formi kakvu će imati serijski MiG-ovi 19. Po tadašnjoj uobičajenoj praksi, serijska proizvodnja MiG-a 19 odobrena je već sredinom veljače 1954., daleko prije nego što su letna testiranja dovršena, jer je sovjetsko ratno zrakoplovstvo forsiralo da što prije u operativnu uporabu uvede prvi pravi nadzvučni lovac.

Iako je sovjetsko ratno zrakoplovstvo bilo više nego zadovoljno s I-360, stručnjaci MiG-a su tražili dodatno vrijeme kako bi unijeli veće izmjene i tako još više poboljšali avion.

Na prostoru tadašnje NDH djelovala su sva tri saveznika, dakle britanski RAF, USAAF i sovjetsko ratno zrakoplovstvo.