Sjetivši se jednog nedavnog razgovora, rekao sam si: Ajdukurac, pa nemreštakpisat. 3 Savršeno sam svjestan činjenice da će se na ovom mjestu javiti svi oni pametnjakovići (možete ih, bez većih poteškoća, naći po nekoliko komada u svakom uredništvu, ali i među svojim poznanicima) koji o književnosti znaju sve ili gotovo ništa i uzviknuti kako je ovo vrlo nevješto i traljavo, dapače početnički, jer sam, tobože nekako prebrzo i bez ikakvih upozorenja prešao na metatekstualnu razinu, a što je dovoljno da čovjek od muke iskoči iz vlastite kože, prereže si grkljan čepom s pivske boce (ne mora biti baš čep s pivske boce: podjednako je dobro bilo što se nađe na dohvat ruke, a da istodobno može prerezati grkljan), ne napisavši oporuku i ne spalivši dnevnik i pisma iz vojske, i da nakon svega toga, kada dođe do daha, bez neke žurbe, gotovo nonšalantno (što će reći, nehajno nemarno bezbrižno ravnodušno ležerno neusiljeno; ako ne vjerujete, pogledajte Rječnik stranih riječi), ubaci na to mjesto nekakvu fusnotu. 4 Parafrazirajući jednog, meni inače vrlo ugodnog, postarijeg gospodina, mogao bih reći kako u dubini svoje duše zapravo ne smatram da čovjek mora imati jak razlog da bi stavio fusnotu na kraj priče, ali vas uvjeravam da je ponekad vrlo neugodno ako ga ima.