Ne volim putovati Hrvatskom, u istome pronalaziti različito, ja sam pjesnik, svugdje čiste, blistavo ružno izlivene biste, tako sam i ja odgojen, ne mogu se oteti lošim stihovima, pogrešnim zaključcima, transparentnim skulpturama, pohlepnom postojanju bezveze, vjeronauku poslije mise, uspješnom mesaru za pultom, kvartu bez ikakve fizionomije, djelovanju svega televizijskog, o čemu lažu reklame, a čega ima, zubobolji koja neće proći, kamencu koji se neće oljuštiti, prometnom policajcu koji nikad neće pročitati knjigu, županijskom sucu koji će pročitati devet loših knjiga, jednu od svoga prethodnika, jednu od lažnog iscjelitelja, jednu od pokojnog predsjednika, jednu o uzgoju kućnog bilja, jednu o odgoju djece, jednu o globalnoj zavjeri, jednu o jedinoj istini, jednu od slavnog humorista i jednu o postojanju Boga, ne volim putovati, ja sam umjetnik u svojoj zemlji, ona ne poznaje mene niti ja poznajem nju, prolazim kroz neprijateljski teritorij svoje domovine, iskoristio sam ga za svoje ekspedicije, koje me lišavaju svakonevnog života, koje me prevode u trubadura kakav objektivno ne može umrijeti, putujem unutar klaustrofobičnog hrvatskog želuca, neobičnog je oblika, kao u kakvog mesoždera a preživača, na svim se strateškim mjestima okreću jaganjci na žaru, nedjeljom poslije mise nogomet se igra, navečer selo ostalo u mraku, na cesti pregažena mačka, spodoba u crnini gura bicikl, svjetlo pred gostionicom, unutra neobrijani gosti, pijani i bez mozga, gledaju Hrvatsku televiziju, tornjevi crkveni označavaju središte ama baš svakog grada na kontinentu, po neugodno usitnjenim poljima starci, male obitelji ispred trgovačkih centara, kockasti domovi zdravlja i čempresi iza njih, u kojima čuči smrt ili makar zubobolja, koja ne prolazi lako, dugotrajna i glupa, ćurliću besmisleni gradići u Panoniji, gdje se političari kote kao voluharice, pijani dječaci odvoze u smrt očeve automobile, iza kojih ostaje dug jednoj austrijskoj banci, troškovi pogreba, krvave oči žene koja te mrzi, putujemo dalje, tv emisijom još od naših djedova, u naše lažne urbane oaze, gdje okruglasti Slaveni nespretno repaju, na tom nemogućem jeziku, gdje sva djeca pod milim bogom izgledaju isto, bogata kao bogataši a siromašna kao siromasi, prokleti mobiteli i pakao sportskih kladionica, začarani ljudi, žmirkaju svjetla u sjevernim kotlinama, koje su premrežili jauci kotlinskih radijskih postaja, gdje se slave krstitke i pušta nasilna glazba po željama, gdje mladost tone u džem skuhan od predrasuda i laži, gdje u naše dosadne živote ulazi reklama za deterdžent, treba oprati sve muške, sve ženske i sve dječje gaće, namirisat će ih, pomirisati medo iz reklame, naši u školi odlikaši samouvjereno prepisuju ponižavajuće slabe stihove nacionalne himne, u Metropoli obavijenoj maglom solariji rade i u ponoć, u njima prodaju svjetlo krasne, visoke i tupe svećenice, a sve su ulične kurve i dalje stare, pohabane Ciganke, smrde preskupa parkirna mjesta ispred preskupih hotela, studenti zabarikadirani u minijaturne sobe uz rijeku, koji ne poznaju Metropolu dalje od Save i koji žure dalje, Metropola pod kontrolom gangsta-političara za nekretnine, iza zavoja Pokuplje i Lika, slikovita polja, planine i šume, gdje su još prije desetak godina žive babe vojnici nabijali na kolac, gdje se sad razvija seoski turizam, sve se više pažnje pridaje ekologiji, pa možda na jugozapad, u Istru, blato u autokampovima, i ondje građevinska mafija, Titov papagaj i duboke jame pune kostura, na Kvarneru plova izumirućih dupina, naftna industrija koju je za dobar honorar opjevao najugledniji riječki romanopisac, ili možda na jugoistok, u Dalmaciju, gdje more žderu ludi turistički kapaciteti, nervozne ruke konobara, picerije i kampaneli, kanalizacijske cjevčice daju infuziju zaljevu koji čeka da ga uplovi najveći putnički brod na svijetu, dubrovačka jezgra jajna je stanica pokvarenog sadržaja, koja se nada onom najodlučnijem prodoru krupnog kapitala, brzo ćemo napustiti taj grad, Hrvatska je neugodno uska gledana odozgo iz aviona, kao da nema dovoljno zraka nad njom, sastoji se od nekoliko slijepih ulica, u njima vreba javno mišljenje, najglasniji su gadovi i luđaci, ako ne lažeš nisi moćan, domaćice rado vješaju tegle s cvijećem na balkone, bogati gazde podižu vile, betonske lavove, volte, pod njima tuku svoje ženke domaćice, kurve jebu u hotelu, kod obližnjeg gazde, kojem čestitaju Božić, Tuđman i križ na zidu njegove kancelarije, u provinciji žene šute, u Metropoli ih nitko neće, tu je život beznačajan izvan medija, za koje potplaćene dirinče plavuše iz vica i nevidljivi tv osvjetljivači čija sperma redovito završava u offu, u suhom mraku besmisleno rashodovane scenografije.