i dont like monday ušunja se tako, ničim izazvan, i zalupi snažno, kao nogom, vrata vikenda. ma koliko se trudio (tuširanje toplo/hladnom vodom, kaubojska kava bez šećera i drugi " oprobani " recepti razbuđivanja) cijeli se dan spotičem o vlastite krmelje iz očiju i govorim sam sebi Vi. vozeći se na posao, nešto prije 8, spazih na autobusnoj postaji neki poznati ženski lik. stao sam. iako nerado stajem autostoperima, osobito ako su nepoznati, ovoga puta učinio sam iznimku nadajući se da ću " dobrim djelom " nekako razbiti prokletsvo ponedjeljka. sjela je u auto, pogledala me i i nasmijala se - bog. zar me ne prepoznaješ? normalno bi bilo da sam rekao " poznajem, naravno ", a zbunjenu facu opravdao umorom i očima na pola koplja (ko američka zastava nakon tajfuna). lik mi je bio poznat samo se nisam mogao sjetiti iz koje epizode mog zlog i naopakog života. - ja sam Janje, sječaš me se još? o, da, palo je od tada mnogo kiše nad ovim gradom.