Priznanje mi je onaj veliki trenutak u mome životu kad je duboko iz ugljena Lota, pod žarkim suncem sprženog salitrenog kraja, iz okna kao iz vrata pakla istupio neki čovjek lica izobličena od strahovita rada, očiju crvenih od prašine i pružio mi otvrdnulu ruku, ruku koja je sa svojim žuljevima i borama bila zemljopisna karta pampasa, i rekao mi svijetla pogleda: Ja te poznam, brate. To je govor moga pjesništva, ta rupa u strašnim pampasima, iz koje je izašao radnik kojemu vjetar i noć i zvijezde čileanskog neba tako često govorahu: Ti nisi sam, jedan pjesnik misli na tvoju patnju