Čim sam ušla u ordinaciju, vidim mu na smješku, dobre je volje, on i još jedan jako mladi ginekolog (vjerojatno praktikant), baca mi kao neke šale tipa, gdje mi splićani sada šetamo (s obzirom da je riva raskopana) itd.. Smijem se i ja ali osmijeh mi vrlo brzo briše činjenica da će me praktikant pregledat (jebiga)..... a što ću, skinem se, pokušavam misliti npr, što sada moji rade na poslu, jer to je jedini način da ne mislim na neugodu i samim tim sprečavam crvenilo na licu, koje me uvijek i sigurno oda, pa ne mogu dopustiti da vide da mi još uvijek nakon svih tih silnih pregleda bude neugodno... zar ne