Toliko od mene, a sada idem bodriti naše KOCKASTE ž elim im sre ć u da u đ u u finale.

Bajka Pechvogel und Glückskind (Pehist i sre ć kovi ć), koju je nedavno na Leipziškom sajmu knjige prezentirao Falladin sin Achim Ditzen, otkrivena je prije petnaest godina u privatnoj zbirci.

Ta je smrt, paradoksalno, ono drugotno i za samu fizi č ku smrt koje se toliko bojimo (Kona č no, ona je drugo lice sre ć e: nudi nam/lijek od bolesti koja je ona sama, omotana kao/zmija oko našeg srca igra se tom sitnicom udaha/i izdaha, našim disanjem koje je uvijek i velika/metafora.

No, sre ć om, zahvaljuju ć i ponajprije narodnoj mudrosti koja je sa č uvala mišanciju, ali i trendovskom vra ć anju tradiciji, oslonjenome na (po) modne vegetarijanske, ekološke i etnološke vrijednosti, po-s-ljed-njih se desetak godina mišancija vratila na tržnice jadranskih gradova, a potom je uslijedio njezin pohod na kontinent.

Sre ć om su saznale da se na drugoj strani obli ž njeg brda nalazi jedna velika bara koja nikad ne presu š uje i puna je hrane.

Zato malena nije razbila iluziju sre ć e pri gledanju televizijskih prijenosa.

Ku ć icu na " bre ž uljcima " zagreba č ke gore, 2 ma č ke (mica mace) prave, mir, tišinu i ž ivot kakav bi svi trebali pro ž ivljavati... pun smijeha i sre ć e.

Ipak pristao sam jer mi je glavni grad pokrajine Bio-Bio naglo posko č io pred o č ima, poput divlje ma č ke, koja kao da ga je od sre ć e istrgnula iz mape, a u (si ć ušnim) komadi ć ima ve ć je bilo zapisano da se moram vratiti u Č ile i da se moram ponovno ukrcati na avion.

Na tome je imanju grof Tolstoj ro đ en i na njemu je pokopan pored zelenoga stabla za koje je kao mladi ć vjerovao da skriva tajnu ljudskoga življenja u sre ć i i bratstvu.

U tu tematsku cjelinu svakako spada i tekst Nepodnošljiva sre ć a studiranja, koji se osvrće na oktroirano pripajanje veleučilišta u Splitu sveučilištu, a još više tekst Igrale se delije, ili hrvatski bog Moloh o samoubojstvima ročnih vojnika i silovanjima drškom četke u hrvatskim vojarnama.

Iako je igrana na sceni jednog tada od lošijih teatara, iako na radiju nije bilo obavijesti, a na fasadi kazališta bila su rukom ispisana dva plakata, na sre ć u su igrane dvije predstave.

Bio sam sam, ispijen od č e ž nja, A tako blizu sre ć i.

Odve ć nikako, možda č ak i premalo, a premda jako kasno (koliki su svjedoci umrli), sre ć om nije i prekasno

Videoinstalacija Sre ć a Vlaste Žani ć putem simbolike šarene i slatke kiše bombona koji padaju po studentima, asistentima i profesorima osobni je doživljaj (i za autoricu) poticajne atmosfere na Umjetni č koj akademiji.

Kakva god bila njegova vjera, odakle god došao, drugi ima pravo na sre ć u i istinu kao što je i ja sa svoje strane imam.

Za razliku od repertoarno tradicionalisti č ki nastrojene Zagreba č ke filharmonije (koja ć e u ovoj sezoni ipak izvesti pet skladbi Borisa Papandopula te po jednu Igora Kuljeri ć a, Sr đ ana Dedi ć a, Sre ć ka Bradi ć a i sada ve ć obvezatnog Ive Josipovi ć a), Simfonijski orkestar i Zbor Hrvatske radiotelevizije u svojim koncertnim ciklusima sustavno promi č u noviju, ali i recentnu hrvatsku glazbu (Boris Papandopulo, Stjepan Šulek, Ivan Mateti ć Ronjgov, Natko Dev č i ć, Stanko Horvat, Pavle Dešpalj, Davorin Kempf, Berislav Šipuš, Mladen Tarbuk, Ivo Josipovi ć).

Osvrnem li se unatrag, zacijelo bih trebala zaklju č iti kako mi je sre ć a č esto bila sklona, no ja sam, naprotiv, uvjerena kako je svaki spomena vrijedan individualni doseg ponajprije rezultat stalna rada na sebi.

Latica Bilopavlovi ć) mnogo je manje sklon lirici i sentimentu, dok u svojim hladnim, jezgrovitim pri č ama vendersovske atmosfere urbanoga otu đ enja, s olovkom u ruci prati svoje nemirom i samotnjaštvom izranjavane gradske desperadose, pri njihovim tragala č kim lutanjima za sre ć om po izraubanom asfaltu suvremenoga civilizacijskoga kaosa.

Pritom apostrofira pogubnost samozavaranja i opasnost slijepa vjerovanja laudatorima upitne vjerodostojnosti te dojmljivo kombiniraju ć i kriti č nost i humor neprestano ustrajava na karakterizacijskoj uvjerljivosti, a protiv klišeja se bori ustrajavaju ć i na poštivanju slobode osobnog izbora i prava na sre ć u.

Sva sre ć a da je maleni prvaši ć bio dovoljno usredoto č en da sku ž i da su mama i tata (ili nas dobro poznaje) u nekom č udnovatom raspolo ž enju pa je budnim okom i uhom pratio u č iteljicu i poslije nam mirno i stalo ž eno prenio sve va ž ne informacije koje je zate č ena i umorna u č iteljica poslala u svoj novi mali svijet.

Sre ć om, Marciuš ne pada u zamku neosnovana miješanja interpretacije, kontekstualizacije njezina djela te zna č enja za hrvatsku umjetnost toga razdoblja, i bavljenja biografskim podacima, pa tako u iscrpnim tekstovima u katalogu ta dva segmenta ostaju odvojena.

Istina, nisam ga bio uvrstio u svoju Malu antologiju katalonskoga modernog pjesništva iz 1987, jer je stala na autorima starijima od njega, no sre ć om sam imao č ak dvije njegove knjige.

U hrvatskom kazalištu koje se rasta č e opera ve ć dugo ima više sre ć e od drame.

Od svih glasila najglasniji i najdrskiji bio je Hrvatski tjednik. Na sjednici Upravnog odbora 21. XI 1970. godine, na prijedlog Igora Zidi ć a, koji je dobio ve ć ranije mandat od Upravnog odbora da poduzima radnje za pokretanje glasila Matice, odlu č eno je: da se glasilo Matice nazove Hrvatski tjednik, a u podnaslovu - list za kulturna i društvena pitanja, da nakladnik bude Matica hrvatska, da prvi broj iza đ e sredinom II mjeseca 1971. godine, da po č etni tiraž lista bude 20.000 primjeraka, da u uredništvo u đ u: Stjepan Babi ć, Zvonimir Berkovi ć, Jozo Ivi č evi ć (odgovorni urednik), Tomislav Ladan, Sre ć ko Lipov č an, Zvonimir Lisinski, Zlatko Posavec, Petar Selem, Tvrtko Šercar, Hrvoje Šoši ć, Ivo Škrabalo, Franjo Tu đ man i Igor Zidi ć (glavni urednik).

U č etvrtak 2. prosinca u 18:30 sati u knjižari Matice hrvatske predavanje pod naslovom Istraživanje sre ć e: metodološki izazovi i novije spoznaje održat ć e psihologinja Maja Tadi ć s Instituta za društvena istraživanja Ivo Pilar.

U duhovitim i zanimljivim anegdotama koje je autor osobno č uo ili doznao iz usmene predaje oživljava se cijelo 20. stolje ć e, ispreple ć u se sje ć anja na tuge i radosti, sre ć e i nesre ć e, na ve ć zaboravljene i mrtve ljude i stvari.

Imam veliku sre ć u što sura đ ujem s jednom pariškom galerijom, koja me odli č no zastupa na umjetni č koj sceni i tržištu, no sama ideja bavljenja performansom nije zaraditi novac, nego stvoriti rad koji nitko ne može posjedovati, pa č ak ni sam autor.

Dosta godina poslije Matko Pei ć je zapisao: Sisak ima sre ć u sa Strieglom jer njegove vode i njegov pijesak umjetnik oživljava bojom, dakle autenti č noš ć u koja se ra đ a u rijetkim trenutcima. Nedavna izložba monotipija, bakroreza, crteža i grafika u Sisku, u galeriji koja nosi slikarevo ime, povod je ovom razgovoru.

Sre ć om, osim š to se zaljubio u Lanu, Giancarlo Del Monaco obnovio je i svoju ljubav prema Hrvatskoj koju je odavno dobro upoznao ve ć kada je dolazio sa svojim ocem na njegova č esta gostovanja u Jugoslaviju.

No kao i kod tematiziranja rata, istinski šok realnosti (kako je pogovor Bajsi ć evoj knjizi precizno naslovio Delimir Rešicki) i sada je zapravo pravi zamašnjak za pjesni č ku imaginaciju koja u povišenoj temperaturi nizanja i kombiniranja intenzivnih realija nanovo uzlije ć e u neku, kako ve ć rekoh, susljednu vje č nost (U doba ratnog kaosa/miljenici sre ć e bacili su kocke/i prisvojili komade zemlje ljudi./Znate li baladu o cvr č ku i mravu/balovima bez maski i visokom društvu/koje kroji drugima sudbinu/iza svilenih zastora/č ipka na č ipku: u vrijeme dok se lutalo rovovima/kao katakombama ukletog svijeta/u glavnom su gradu/marljivo stvoreni temelji feuda./Ratni profiteri prvi su na misi:/oni kleknu na kameni pod katedrale/i zauzmu dostojanstven stav/nalik Richardu Lavljeg Srca/pri povratku iz Svete zemlje/milijun puta zahvaljuju ć i bogu/što ih je doveo do bogatstva/nesvjesni da se njihov bog/i bog obespravljenih/ne mogu prepoznati u crkvi/na istom putu, ili u isto vrijeme/pro ć i kroz ista vrata).