Proces podrazumijeva i odlaganje niskomolekularnih tvari jezgre drva u staničnu stijenku, opne te u membrane neravnina, te ono u mnogome umanjuje ili čak i posve onemogućava provodnost drvenog tkiva.

Mikoplazme i ureaplazme pripadaju jedinstvenoj bakterijskoj vrsti iz razreda Mollicutes, koji se od ostalih bakterija razlikuju po tome što nemaju staničnu stijenku, pa mogu mijenjati oblik, što otežava njihovu detekciju i liječenje.

Gram-pozitivne bakterije imaju staničnu stijenku koju čine debeli (višeslojni) sloj peptidoglikani (50 - 90 % stanične stijenke).

Prolin sudjeluje u vodenom balansu biljke, pojačava staničnu stijenku što čini biljke otpornije na nepovoljne vremenske prilike.

Spoznaje vezane uz ugradnju proteina u stijenku iskoristile bi se za izradu genskih kazeta za ekspresiju, sekreciju i ugradnju heterolognih proteina u staničnu stijenku kvasca.

Te ubrzane čestice prolaze kroz staničnu stijenku i membrane pri čemu usporavaju.

Prošle smo godine prvi put analizirali genom Postia placenta, gljive koja uzrokuje smeđu trulež. Tijekom istraživanja otkriveno je kako pri prodiranju kroz staničnu stijenku Postia koristi širok arsenal malih oksidanata.

ODGOVOR Mikoplazme i ureaplazme su sićušne bakterije koje nemaju staničnu stijenku, a membrana im se sastoji od sterola.

Također su zabilježeni i defektni, L oblici bakterija koji su izgubili staničnu stijenku zbog djelovanja antibiotika.

Turgor pritišće plazmalemu uz staničnu stijenku te rasteže staničnu stijenku tako dugo dok protutlak stanične stijenke potpuno ne kompenzira turgorski tlak.

Nutritivna vrijednost gljiva poznatija je po njezinom specifičnom sastavu, koji uključuje danas popularne imunostimulativne tvari beta-glukane, termostabilan antioksidans L-ergotionein i hitin, polisaharid koji izgrađuje staničnu stijenku te ima ulogu dijetalnog vlakna.

Znanost koja proučava carstvo gljiva zove se mikologija (grč.: mykes gljiva, logos govor u prenesenom značelju znanost), utvrdila je da postoji vrlo velik broj gljiva (procjene sežu od oko 250.000 do 1,500.000 vrsta i da su upravo one jedna od većih skupina živih bića na svijetu), zatim da su one eukarioti (dakle imaju staničnu stijenku), da mogu biti jednostanična bića mikroskopske veličine (kakvi su primjerice kvasci), ali i višestanične, kakve su plijesni i gljive višeg stupnja razvoja (još zvane mesnate gljive) koje su velike i teške više kilograma.

Životinje nemaju staničnu stijenku, po čemu se razlikuju od biljaka, algi i gljiva.

Mangano i ostali sa takozvanim G551D mutacijom, imaju manjkav protein koji ne uspijeva uravnotežiti protok klorida i vode kroz staničnu stijenku, dovodeći do stvaranja unutarnje sluzi.

Velika većina pacijenata s cističnom fibrozom imaju različitu genetsku manjkavost, kod koje protein ne doseže staničnu stijenku.

Karnitin ima ulogu nosača masnih kiselina kroz staničnu stijenku u mitohondrij, pri procesu njihovog sagorijevanja (oksidacije), uz nastanak ATP-a. [ 5,8 ]

Mikoplazme Molikuti su bakterije koje obuhvaćaju sve one vrste koje nemaju staničnu stijenku a to su mikoplazme, akoleplazme, ureaplazme, spiroplazme, entomoplazme, mezoplazme, fitoplazme, te odnedavno eperitrozooni i hemobartonele.

Isti oblik nerazgranjenih niti imaju i druge tvari, koje pored celuloze izgrađuju staničnu stijenku (npr. pektini, hemiceluloza, hitin i dr.).

Kod sušenja se koncentracija rastopine u prostorima stanice povećava, pa stoga kemijske tvari prodiru u staničnu stijenku, koja se uslijed toga ne može potpuno stegnuti.

Murein je specifičan za staničnu stijenku eubakterija (prokarioti) i ne nalazimo ga u arhebacterija i eukariota.

Važan je za glikolizu, stanično disanje i transport kalcija kroz staničnu stijenku.

Kada se ove umjetno stvorene masnoće ugrade u staničnu stijenku, javlja se međudjelovanje s receptorima inzulina.

Provodni anatomski elementi imaju tanju staničnu stijenku i prilikom sušenja se manje stežu.

Mehanički elementi građe drva imaju debelu staničnu stijenku, teško se suše i više stežu, a to izaziva napetosti i pogreške do kojih dolazi pri sušenju.

Isto tako imaju čvrstu staničnu stijenku, no ono što ih razlikuje od skupine Bacteria jest kemijski sastav stijenke.

Naime, Archeae nemaju peptidoglikan ugrađen u staničnu stijenku.

Osnovna razlika u njihovoj strukturi je da biljna stanica ima staničnu stijenku i plastide dok ih životinjska stanica nema.

Filokinoni su smješteni u kloroplastima biljne stanice, kuhanje može razoriti biljnu stanicu, (staničnu stijenku) te otpustiti dio vitamina K.

Imaju deblju staničnu stijenku s teikoičnom kiselinom i više mureina.

Nemaju staničnu stijenku nego samo troslojnu plazmatsku membranu.