Naši gradovi; Srednjovjekovni stećci Bosne i Hercegovine; Slavonski banovci; Uspomene jednog pionira. (>)

Prema riječima Mirzaha Foče iz Povjerenstva za nacionalne spomenike BiH, svi pronađeni stećci su sa sljemenom i djelomice su prekriveni školjkama te rječnim raslinjem pa bi ih bilo potrebno što prije izvaditi s jezerskog dna i očistiti.

Nadgrobni spomenici stećci izraz su duhovne i kulturne baštine BiH, ali i okolnih zemalja, a upućuju na srednjovjekovnu fasciniranost smrću koja je tada bila sveprisutna.

Međutim, stećci kao nadgrobni spomenici najkarakterističniji su za razdoblje 14. i 15. st.

Očigledno je da se stećci ne mogu povezati isključivo s pojedinim vjerskim ili etničkim populacijama, nego ih je potrebno promatrati u kulturnom kontekstu pojedinog područja kao odraz romanike i gotike, odnosno umjetnosti urbanih središta na ruralna područja, bez obzira o prostoru koje države se radi i kojoj vjerskoj zajednici ti ljudi pripadaju.

Bezbrojne teorije o etničkoj ili vjerskoj pripadnosti nemoguće je konkretno primijeniti na svim područjima gdje se stećci javljaju.

Po brojnosti značajni su srednjovjekovni spomenici stećci, kojih je na 45 lokaliteta evidentirano oko 600 primjeraka (Studenci, Klobuk, Zvirići, Bijača, Hardomilje, Grab, Veljaci i dr.).

Čak mu i stećci služe kao argument bošnjačke autohtonosti i ekskluzivnog prava na ove prostore.

Stećci i crkva ne govore samo o hrvatskome stanovništvu toga kraja nego i o njegovoj pripadnosti kršćanskoj vjeri.

U Budimiru i Cisti, vide se i poznaju se dobro gdje su bile stare zgradje, tu leže pri obadvih mjestih neizbrojni stećci kraj puta.

Piramide su možda najveći dokaz, no uvjerljivih dokaza ima još: kamene kugle i stećci.

Iz srednjovjekovnog razdoblja najpoznatiji spomenici civilizacije u ovim krajevima su stećci - istinski autohtoni nadgrobni spomenici ovog podneblja.

Pored regionalnih razlika u oblikovanju i ukrašavanju, ali i kvaliteti klesanja, stećci su obično koncentrirani u skupinama od nekoliko obiteljskih stećaka, groblja cijelog klana s oko 30 - 50 stećaka, do velikih seoskih grobalja s nekoliko stotina stećaka [ 1 ].

Ali, kao što je već ranije u članku naznačeno, stećci s ukrasima čine tek oko 8 posto ukupno zabilježenih stećaka, a oni s natpisima manje od 0,6 posto ukupnog broja stećaka.

Nameće se, naime, pitanje nisu li stećci izvorno daleko stariji od ukrasa i natpisa na njima.

Stećci su stariji od ukrasa i natpisa na njima

Okolo i unutar crkve su stećci i pokopani ljudi pod njima.

Fatih Hodžić ističe: " Po osnovnim značajkama stećci mogu biti stojeći (stup, križina) i ležeći (ploča, sanduk, sljemenjak...), koji čine preko 95 posto ukupnog broja, a među kojima je daleko najviše sanduka (61 posto), teških i do 30 tona.

U stećke se uvrštavaju i amorfni stećci, primjerci neobrađenih blokova, po obliku i dimenzijama najbliži pločama i sanducima. ".

Njegove pjesme i kameni svjedoci prošlosti, stećci sljemenjaci, kami i biljezi i slova na njima urezana rukom dijaka, davno umrlih pjesnika, ostaviše potomstvu u amanet pradjedovsko hrvatsko oblo i uglato slovo u kamenu, ljudski i vučji rodoslov, kako napisa Vešović.

Ostalo je kamenje, ostali su biljezi, stećci kao vječni svjedoci, kameni i kamenovi na kojima ostade potomcima za sva vremena istina o sudbini hrvatskih krestjana, koji su živjeli u Bosni, Herecegovini, jednim dijelom u Duklji i Dalmaciji.

Stećci spadaju u onu materijalnu (a po porukama urezanih natpisa i crteža i duhovnu baštinu) koja svojim značenjem doseže svjetske okvire i koju valja sačuvati za buduća pokoljenja.

Koliko je zaštita nužna i hitna najbolje se vidi na lokalitetima gdje se stećci nalaze.

A sa svakim danom stećci su sve izloženiji nepovratnom propadanju.

" Stećci su kulturni endemi balkanskog srednjovjekovlja, postoje samo u četiri zemlje nekad jedinstvene države - Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori ", istaknuo je Miroslav Zec u " Novom listu " u povodu izložbe " Stećci ", koja je u jesen 2008. bila otvorena u Zagrebu.

Stećci su u mnogo čemu jedinstveni spomenici, koji su prvi do sada uspjeli na polju kulturne suradnje povezati sve četiri navedene zemlje bivše Jugoslavije.

Danas se ta brižuljak zove Stećci.

Jedno je točno da je Mak pisao hrvatskim jezikom i da su mu stihovi duboki, tajnoviti, kadšto gromoviti, pitki poput mlijeka materina, britki poput hercegovačkog krajolika i jezika Makovih predaka, koji je oživio sa stećaka, a stećci su najbrojniji u Hercegovini.

I dok je izvorište kamenih blokova iz kojih su izrađivani stećci za neke upitno, nisu posve jasni ni poticaji njihovom uređivanju kao nadgrobnih spomenika.

Stećci se vjerovatno razvijaju od najjednostavnijeg oblika nadgrobnog spomenika - ploče - koja se javlja tijekom čitavog vremena trajanja stećaka, a najstariji srednjovjekovni primjerci tih ploča potječu s kraja 12. i početka 13. stoljeća. (Stećci zapravo slijede puno stariji grobni običaj sahrane pokojnika (ili stavljanje urne s pepelom) pod kamenu ploču, koji je na prostorima bivše Jugoslavije bio prisutan tisućljećima, primjerice još u doba Ilira.) Križine (veliki ukrašeni kameni križevi) predstavljaju posebnost u izradi stećaka te se zajedno sa stubovima pojavljuju kao posljednja dionica u razvoju ovih nadgrobnih spomenika.