Kod svake bi alineje stao i pogledao dugim pogledom Stipančića koji je mučeći odobravao, kimajući samo prama Vukasoviću glavom.

Svakako je riječ o velikom priznanju koje je vezano uz rezultate hrvatskih stolnotenisača, od pokojnih Žarka Dolinara i Antuna Stipančića, do Dragutina Šurbeka, Zorana Primorca i Tamare Boroš, kao i uz dobre organizacije Europskog prvenstva u Zagrebu 2002. i međunarodnih Pro Tour turnira.

U bijednoj sobici Valpurge Stipančić udovica patricija Ante Stipančića provodi dane sa svojom kćerkom Lucijom.

U krcatoj dvorani,« rat »između 25 - godišnjeg Antuna Stipančića i godinu dana mlađeg Istvana Jonyera.

Majka joj je pričala o povijesti bogatih patricijskih obitelji njezinih Domazetovića i očevih Stipančića.

Godina 1965. je prijelomna za Stipančića.

Turnir se svake godine organizira u sjećanje na zlatnu ljevicu hrvatskog i svjetskog stolnog tenisa, velikog sportaša, stolnoteniskog genijalca Antuna Stipančića, osvajača 27 zlatnih, srebrnih i brončanih medalja na prvenstvima svijeta i Europe.

Uoči svetaka i nedjelje vidjelo bi susjedstvo kod Stipančića nešta više života: iznašlo bi se na svođeni hodnik pokućstvo da se čisti, a na same svetke osjetili bi da se po malenom trgu razilazi iz Stipančićeve kuće miris po pečenom mesu.

Bilo je to u vrijeme kada je stolni tenis bio jako popularan sport, i rijetko tko nije čuo za uspjehe naših tadašnjih sportaša Dragutina Šurbeka i Antona Stipančića.

To čak nije uspjelo ni velikanima pingića iz Duga Rese poput Antuna i Ivice Stipančića, Đurđe Duganić i Zlatice Kovačić iz tzv. zlatne ere dugoreškog športa celuloidne loptice.

Vukasović spusti na koljena spis i pogleda Stipančića:

- Reci, prijatelju, što bi ti na to? - upre kanonik plamteće oči u Stipančića.

Ali kako se začudila Valpurgina majka kad je ona nepojmljivim mirom i očitom radošću izjavila da će vrlo rado poći za gospodina Stipančića...

Vukasović nije mogao da ne trgne uvis glavom i da ne pogleda oštrije nepovjerljivim okom Stipančića.

Vino je teklo potokom, čepovi praskali iz šampanjskih boca, a krv kipjela sve burnije, sve šira volja razuzdavala svačije grudi - te su odraz ovog općeg veselja primale na se i hladne crte domaćine Stipančića.

Malo tko danas zna za Franju Mihalića, Antona Kovu Stipančića i druge hrvatske sportaše koji su pronijeli slavu hrvatskog sporta diljem svijeta.

Nije vjerojatno: Stipančića je držao imućnim čovjekom, barem se je ovaj sam takvim gradio, a živi eto bez ikakova posla koji bi mu što nosio.

Pa dok je Marko još sveđer tro zadovoljno ruke što mu je pošlo za rukom te se nije dao nasamariti od Stipančića koji je tražio od njega novaca bez svjedoka, eto mu na vrata vojnika sa zapovijeđu:

Porodična kuća Stipančića - u koju se Valpurga bila udala - naslanjala se leđima o sjeveroistočnu stranu gradskih zidina, a pročelje joj je gledalo u malešan, zatvoren trg što se samo s jedne strane otvarao u usku uličicu.

Bila je to starinska, žuto naličena dvokatnica sa »konobom« u prizemlju gdje su još i otac i majka Ante Stipančića točili domaća vina.

Čitava sobica sa svojim namještajem sjećala je Stipančića na vojnički zatvor gdje je kao kadet poradi nekog obijesnog mladenačkog čina probavio nekoliko dana.

Od magistrata naime zahtijevahu od nje na osnovu molbe i namire pokojnoga Stipančića da vrati pet stotina forinta što ih je pokojni predujmio od svote opredijeljene da se izgradi izgorjela magistratska zgrada.

Lucija je bila vrlo živahna djevojčica, te je Valpurga poradi toga pretrpjela mnogo prigovora od Stipančića koji je uopće za Luciju malo mario i samo jedno u pogledu njezinoga odgoja odrješito zahtijevao: da ne smije na ulicu gdje bi došla u dodir s gradskom dječurlijom...

Obožavanje što ga je Ante Stipančić pokazivao napram svomu sinu otkako je u njem otkrio potpuno naslijeđene svoje duševne sposobnosti, prešlo je sugestivno na Valpurgu; imala je i ona po svom položaju u kući drugi pojam o pravima muške a drugi o pravima ženske djece; a djelovalo je ugodno i na njezino materinsko osjećanje kad bi slušala iz ustâ samoga Stipančića (kojemu nije mogla ne vjerovati) kako s ponosom, gdjekada s pravim ushitom, ističe duševne darove svoga sina.

U tom je tonu kao da podučavao Vukasović Stipančića, a onda stao da razvija i uži program kojim će njih dvojica stupiti pred svoje izbornike.

Otac, diplomirani ekonomist, bio je trener Dragutina Šurbeka i Antuna Stipančića u njihovim najslavnijim danima.

Stipančića bi osobito veselilo kad bi k svom pismu priložio i izreske iz novina gdje bi se ovoga ili onoga pisca ili umjetnika osobito slavilo.

Valpurga se morala odseliti u svoju malu kućicu, jer je staro vlasništvo senjskih Stipančića prešlo sada prodajom u ruke nekoga Talijana Pietra koji se u gornjim odajama nastanio sa svojom raskuštranom i kao da nikada umivenom ženom Mariettom i sa troje djece koja se također nisu umivala.

Ako gledate sa morske strane prema Murvici, samostani su poredani od Dutića i Dračeve luke na zapadu, Silvia u sredini, i Zmajeve špilje i Stipančića na krajnjem istoku.

Organizaciju i zapovijedanje Konvojem povjerio je Hermanu Vukušiću, legendarnom treneru Dragutina Šurbeka i Tove Stipančića, čovjeku izvanredne fizičke kondicije (o tome svjedočim iz prve ruke, jer me u jednoj partiji tenisa natjerao na iščašenje zgloba, a u svima drugima tjerao do granice tjelesne iscrpljenosti).