Vrhovni sud neosnovanom drži mogućnost nesretnog slučaja i slučajnog opaljenja puške jer je ta mogućnost isključena nalazima i mišljenjima balističkih vještaka Rade Stojadinovića i Vedrana Nuića te sudsko-medicinskog vještaka Josipa Škavića smatrajući kako je njima Županijski sud s pravom poklonio vjeru.

Sličan komentar je dobio i narodni poslanik M. Ivanović koji je tražio od ministra finansija Stojadinovića da se zaostali perperi zamijene 1:1 za dinare i da se svima, koji su to uradili po nepovoljnom kursu, nadoknadi.

U Ulici Ilije Stojadinovića zapalila se trafostanica što je izazvalo nestanak struje u dijelu grada.

Na mjestu stravičnog ubojstva, u Korlatu pokraj Benkovca, jučer je Sudsko vijeće kojim predsjeda sudac Boris Babić, a pod vodstvom vještaka za balistiku Rade Stojadinovića, provelo djelomičnu rekonstrukciju temeljenu na iskazu Elvisa Šopića (22), optuženog za ubojstvo taksista Igora Ćustića (30) u siječnju prošle godine.

Nema više Jugoslavije, ni Kralja ni Pavla, ni Milana Stojadinovića, ni Dragiše A bogami ni Puniše.

S približavanjem novog svjetskog rata na primjeru jugosl. vlade Milana Stojadinovića ukazivala je na opasnosti od fašizma što je rezultiralo pooštrenom cenzurom i pritiscima vlasti radi održanja jugoslavensko-tal. prijateljstva.

Na traženje tadašnjeg predsjednika vlade i ministra vanjskih poslova Milana Stojadinovića izradio je Andrić taj elaborat u kojem je predložio podjelu Albanije između Italije i Jugoslavije.

Postulator Stepinčeve kauze dr. Juraj Batelja podsjetio je na društveno-političke okolnosti koje su vladale u vrijeme Stepinčeva hodočašća u Svetu Zemlju: ideju o diobi Palestine između Arapa i Židova, propast ratifikacije konkordata između Kraljevine Jugoslavije i Svete Stolice kojim bi katolici postali ravnopravni pravoslavcima, hrvatske akcije rušenja vlade dr. Milana Stojadinovića, rovarenja masonskih loža protiv sklapanja konkordata i HSS-ove politike dodvoravanja kraljevskom dvoru.

Iako su Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska bile tradicionalne jugoslavenske saveznice, za vrijeme premijera Stojadinovića došlo je do približavanja Jugoslavije Trećem Reichu i Kraljevini Italiji.

Sa talijanske pak strane, fašistički režim nije skrivao svoje apetite prema Dalmaciji, a što se pak tiče hrvatskih interesa, oni su prestali biti interesantni nakon stavljanja potpisa Milana Stojadinovića (1937) na unosan sporazum.

Na sva usta hvali političku mudrost dr Stojadinovića i najavljuje skoro potpisivanje povijesnog sporazuma.

Osim toga, korišteni su i nalazi sudskog vještaka-forenzičara Rade Stojadinovića u kojemu se navodi kako je riječ o pištolju za zvučne i svijetleće signale te da isti ne može ugroziti život.

Što se tiče Ribnikarovih tvrdnji da je njegova smjena politički motivirana, činjenica je da se Politika, ako se izuzmu pojedini tekstovi komentatora Ivana Torova i Ljubodraga Stojadinovića, nije isticala kritikom vlasti.

Postavljanje zastave bilo je povezano i s izborima između Milana Stojadinovića (JRZ) i Vladka Mačeka (HSS). (Pošto je u stijeni već bila rupa za nosač zastave, pretpostavlja se da su se zastave postavljale još za vrijeme Austro Ugarske.) Mladići su iz šume (Studene) dovukli veliku jelu i iz nje izradili stup, tzv. " štandar ", visok 17 metara koji su učvrstili betonom i na jednom mjestu u betonu urezali datum " 20. 08. 1939. godine ".

Na poslijetku je izabrano rješenje betonsko-lučnog mosta preko otočića Sveti Marko, projektanta Ilije Stojadinovića i njegovih suradnika Vukana Njagulja i Bojana Možine.

Između ostalih u Vrebac je uspio dovesti Koreničanina Dušana Leticu, ministra financija u vladi Milana Stojadinovića.

Ponajprije treba istaći zahtjev Nike Novakovića-Longa (prije rata nerodni poslanik, ministar u vladi Milana Stojadinovića i jedan od čelnika Jugoslavenske radikalne zajednice) iz svibnja 1941. godine u ime 10000.000 pravoslavnih Srba iz Severne Dalmacije, da se Kninska krajina s Likom odcijepi od NDH i sjedini s anketiranim područjem Dalmacije.

Most kod Fortice izgradilo je građevinsko poduzeće " Mostogradnja " prema nacrtu inž. Ilije Stojadinovića. [ 2 ]

Jugoslovenska kinoteka 1950. godine otkupljuje, neovisno o Jovanoviću oko 600 metara filma o krunjenju kralja Petra I Karađorđevića od srpskog političara Dragiše Stojadinovića.

Slijedili su teški pregovori i u vladu dr. Milana Stojadinovića Mehmed Spaho ulazi kao ministar saobraćaja, opravdavajući Mačeku taj svoj postupak teškim ekonomskim stanjem Bosne i Hercegovine i krizom Bošnjaka a i odbijanjem da bude ministar pravde jer nije želio ići u Rim radi potpisivanja Konkordata.

Nakon njegove pogibije, uspostavljen je poludiktatorski režim vlada Bogoljuba Jevtića i Milana Stojadinovića (1934. 1939.), a Jugoslavija se sve više priklanjala fašističkim zemljama.

Pregovori glede konkretnijeg rješenja hrvatskoga pitanja otpočeli su nakon atentata na kralja Aleksandra, ali je nepopustljiva politika prvaka srpske Radikalne stranke Milana Stojadinovića sprječavala svaki učinkovitiji pomak.

Godine 1939., knez Pavle smijenjuje Milana Stojadinovića i imenuje Dragišu Cvetkovića za novog predsjednika vlade.

Bilo je negodovanja prije nekoliko desetljeća kada je riječki nakladnik, koji se naziva po Otokaru Keršovaniju (), objavio knjigu Ni rat ni pakt Milana Stojadinovića, kojeg su, zbog pronacističkog agitiranja, britanski policajci uhitili i zatočili na Mauricijusu, odakle je, nakon rata, otišao u Argentinu.

Oružje je pronađeno na uglu ulica Save Kovačevića, Cetinjske i Dragoljuba Stojadinovića u obližnjoj njivi u Kaluđerici.

Taj proces počeo je još ranih pedesetih godina prošlog stoljeća, kad su u hrvatskim emigrantskim časopisima (" Izbor " 1954.) objavljivani intervjui Milana Stojadinovića.

U uvodnom delu teksta list predstavlja Stojadinovića kao velikog i simpatičnog Srbina, pri čemu se u Stojadinovićevoj kući u Buenos Ajresu ispija naša hrvatska i srpska šljivovica.

Par godina kasnije, Damjan Arnautović je pucao na Stojadinovića dok je ovaj bio za govornicom

Iako je režimskoj listi, pomoću snažnih mjera političkog terora i izbornih prijevara, pripala većina glasova na izborima za Narodnu skupštinu Kraljevine Jugoslavije 1938., duboka politička kriza dovela je 5. veljače 1939. do pada vlade Milana Stojadinovića.

Temeljni dokument velikosrpske ideološke misli jesu " Načertanije ", srpskog ministra vanjskih poslova Ilije Garašanina iz 1844. godine. (Valentić, 1993.) Uz Garašanina, rodonačelnicima velikosrpstva s punim pravom možemo smatrati i Vuka Stefanovića Karadžića, Jovana Cvijića, Nikolu Pašića, Vasu Čubrilovića, Milana Stojadinovića, Stevana Moljevića, Milana Nedića.... (Živić i Esih, 2003.) Iz niza je povijesnih dokumenata, arhivske građe, literature i izvora podataka neprijeporno da su nasilje i militarizam postali glavnim provedbenim sredstvima velikosrpske ideološke i političke misli i djelovanja. (Bičanić, 1994.) U tom kontekstu se osobito ističe osmišljavanje, organizacija te sustavna i cjelovita provedba projekta etničkoga čišćenja, odnosno, nasilnog preseljavanja nesrpskog stanovništva, kako bi se - suprotno etničkim, povijesnim i državnim pravima i činjenicama - dobili prostori naseljeni isključivo Srbima, čime bi se osigurala njihova dominacija i teritorijalno širenje matične srpske države.