moje je mišlenje, prosim lepo, takovo da se tu radi o stvarčici koju jedna uobičajena doza roditeljske ljubavi riješi u hipu:) svaki od tih odgoja (političko obrazovanje i vaspitanje, vjeronauk, zdravstveni odgoj) nije ništa drugo do li indoktrinacija koja će se o zid roditeljske ljubavi razbiti kao flober na tenku problem je samo kakvu se vrstu zombija želi stvoriti i što je cilj, jer kao što je trebalo napraviti poslušnu masu koja će progutati privatizaciju (ne sjećam se da je itko protestirao kada su otkaze dobivali oni Drugi, nego tek kad je on sam došao na red) tako i sada treba napraviti nekritične konzumere koji će biti zahvalna masa za ostvarenje profita u globalnom selu kako nemam dovoljno hrabrosti/sposobnosti/vjere da bih otišao onako, kao u onom knuthamsunovskom romanu, sa sjekirom na ramenu u šumu i sagradio kolibu, moram meandrirati ispravljajući krive Drine koje djeca pokupe u školi/ulici/društvu općenito, pa radilo se ma o čemu ono što me zapanjuje i raduje jest to da ne mogu reći da mi ne ide, ne mjerim to u nekakvim ocjenama, nofcima, uspjesima, nego u širini osmjeha kojeg mi dijete upućuje kad se navečer nađemo doma možda bismo doma trebali djeci posvećivati samo malo više vremena, ljubavi, pažnje, normalne komunikacije koju svakodnevno preskačemo, čak im se povjeravati su vojim svakodnevnim strahovima i ljutnjama kao prijateljima, pa neka nauče da doma imaju mir, sigurnost i ljubav od kojih ništa nije važnije; gdjegod postoji koja važna dilema (da li obući ski hlače ili dječačkom svijetu mrske štrample, da li nešto obaviti sada ili sutra, ako treba i da li spavati s nekim ili ne, da li se zadovoljavati itd isl.) nije pri tome loše potiho prebacivati odgovornost, samostalnost i promišljanje na adresata (npr: radi li se o nekome s kime bi volio proživjeti život?) jučer mi mali (prvi dan škole) veli da bi trebalo izumiti čarobnu kapljicu koju bi se djetetu uštrcalo u mozak tako da ne mora dvadeset godina ići u školu, a ja mu velim da li bi onda prihvatio da u toj kapljici bude i rečenica stavljajte psima petarde u njuške što ga je zgrozilo ono što planiram je dobro isprepipati klince da čujem što su tamo čuli pa ih onda sa tri-četiri pitanja zaljuljati u temelju i natjerati da misle, jer mi se čini da je u svemu tome ključno da se dijete počne zapitkivati čini li bližnjemu nečime štetu i da počne uopće o tom bližnjemu razmišljati