Treći pojas koji je ovom prilikom po prvi put primijećen egzistirao je oko četiri tjedna nakon čega je uništen usljed djelovanja novog snažnog vala Sunčevog vjetra.

Na svom putu kroz svemir, dio Sunčevog vjetra nailazi na Zemljinu magnetosferu, područje svemira kojim dominira Zemljino magnetsko polje.

Silnice Zemljine magnetosfere zakreću dio Sunčevog vjetra prema Zemljinim magnetskim polovima.

Polarna svjetlost nastaje kad se elektroni Sunčevog vjetra na visini od 80 - 150 km sudaraju s atomima gornjih slojeva atmosfere.

Drugi mogući razlog pomora ptica, riba i rakova je slabljenje Zemljinog magnetskog polja koje djeluje kao svojevrstan štit od Sunčevog vjetra i zračenja.

Zbog pritiska Sunčevog vjetra i radijacije koma (plinovi) i tijelo (prašina) kometa prilikom raspadanja pretvaraju se u karakteristične repove koji su vidljivi na nebu.

Kao i većina drugih planetarnih magnetosfera, ona ima ovalni oblik, kao kap rose, uglavnom zbog Sunčevog vjetra.

Za vrijeme prve faze prelijetanja (1994. iznad južnog i 1995. godine iznad sjevernog pola) koje se odvijalo tijekom minimuma Sunčeve aktivnosti, Ulysses je detektirao " dobro uređenu " heliosferu sa vidljivom razlikom između Sunčevog vjetra na polovima i ekvatoru, kaže ESA-in voditelj misije Richard Marsden.

Pri tome brzina čestica Sunčevog vjetra može iznositi više od milijun kilometara na sat.

Iznad egzosfere se nalazi i magnetosfera, koja štiti Zemlju od Sunčevog vjetra.

Brzina ovih čestica iznosi između 200 i 900 km/s, agustoća Sunčevog vjetra je vrlo mala i iznosi samo nekoliko čestica po cm3.

U ovom se sloju pod utjecajem sunčevog vjetra stvara polarna svjetlost.

Na planetima poput Venere vodena para se pod utjecajem ultraljubičastog svjetla razlaže na vodik i kisik, vodik se ionizira i (djelovanjem sunčevog vjetra) odlazi iz vanjskih slojeva atmosfere.

Osim toga, magnetosfera štiti ionosferu od izravnog utjecaja sunčevog vjetra.

Usljed vrtložnih gibanja rastaljenog metala dolazi do stvaranja magnetnog polja koje štiti Zemljinu atmosferu od Sunčevog vjetra.

U magnetosferi, mješavina iona i elektrona, i od Sunčevog vjetra i od zemljine ionosfere, je zarobljena sa elektromagnetskim silama, koje su puno snažnije od gravitacije i sila sudaranja.

Iako je ovaj gubitak mase Sunca gotovo beznačajan i gustoća sunčevog vjetra malena, čestice se kreću velikim brzinama i izazivaju vidljive učinke na tijelima u sunčevom sustavu.

Letjelica je bila opremljena CCD stereo kamerom, laserskim visinomjerom, uređajem za interferometriju, gama rendgenskim spektrometrom, mikrovalnim radiometrom, detektorom visokofrekventnog zračenja i detektorom čestica Sunčevog vjetra.

Granica heliosfere, nakon koje se više ne osjeća djelovanje Sunčevog vjetra, naziva se heliopauza, a udaljena je oko 100 astronomskih jedinica od Sunca.

Struja ioniziranih čestica izbačenih iz gornjih slojeva Sunčeve atmosfere još se naziva Prikaz utjecaja Sunčevog vjetra na Zemljino magnetno polje.

Pojas je zadržao stabilan oblik oko četiri tjedna, nakon čega je uništen usljed stvaranja novog vala Sunčevog vjetra.

Zbog toga je na njih mnogo veći utjecaj sunčevog vjetra i zračenja, nego na plinovite divove u sunčevom sustavu, čime postaje upitno jesu li istog tipa.

Pojas se držao u stabilnoj konfiguraciji puna četiri tjedna, a potom ga je pogodio val Sunčevog vjetra, koji ga je u potpunosti raspršio.

- Sunce izbacuje materiju u međuplanetarni prostor putem stalno prisutnog Sunčevog vjetra, te putem Sunčevih oluja tj. eksplozivnim provalama energije koje nazivamo Sunčevim bljeskovima i erupcijama koje nazivamo koronini izbačaji (engl.

Komplet instrumenata IMPACT (In-situ Measurements of Particles and CME Transients) proučava visoko-energetske čestice, daje nam uvid u trodimenzionalni prikaz strujanja elektrona Sunčevog vjetra i međuplanetarnog magnetskog polja.

Glavni ciljevi misije su razumjeti nastanak i posljedice koroninih izbačaja, uzrok i mehanizam njihovog okidanja, gibanje koroninih izbačaja kroz heliosferu, mehanizam ubrzavanja energetskih čestica sa Sunca, te razviti 3 - D model Sunčevog vjetra.

Prvoga kolovoza Sunce se konačno značajnije aktiviralo, međutim nije bilo značajnijih utjecaja na naš planet, osim polarne svjetlosti aurore borealis koja je posljedica sunčevog vjetra.

Putujući međuplanetarnim prostorom, izbačaj dramatično mijenja stanje Sunčevog vjetra, a pri nailasku na Zemlju dovodi do pojave geomagnetskih oluja.

HARP antenski sustav je program aktivnog auroralnog istraživanja visoke frekvencije (skraćeno HAARP) i predstavlja projekt istraživanja s ciljem razumijevanja, stimuliranja i kontrole procesa u ionosferi koja je dio zemljine atmosfere na visini od 50 do 80 kilometara, i koji sadrži veliku količinu iona nastalih djelovanjem sunčevog vjetra i ima veliki utjecaj na prostiranje elektromagnetskih valova.

Znanstvenici su vjerovali da dobro razumiju Van Allenove pojase dva uštipka oko Zemlje, koje oblikuje magnetno polje, u kojem se nalaze zarobljene visokoenergetske čestice Sunčevog vjetra.