Prestaješ mi konačno vjerovati, kao zalazak sutona ostaješ mi u pamćenju kao neka neodoljiva kapljica krvi, vučeš me k sebi jer želiš da te popijem i da napokon postanem ovisna o tvojemu okusu, i da te izližem shvaćajući da je tvoja prikaza samo jedno veliko razočarenje i prestaješ mi konačno vjerovati očekuješ moj dolazak na jedini tron užitaka, i tu si, sa trnovom krunom na glavi, spominješ me u svojim prljavim litanijama nevjere, moja si vezana ličnost za slomljenu sliku ljubavi, predugačkih noktiju da vješto obuhvatiš sve sitne stvarčice koje sam ti posula pred nogama, svačije oči bačene samo za Tebe, moja slatka Grešnosti, a tu si ti, i prestaješ vjerovati mojim uzdisajima jer sam te povrijedila na najgori mogući način odjenuvši te u vesele boje, i skidajući staklo sa tvojih ramena netom bačenih i urezanih u tvoju kožu, sami smo u ovom Paklu, ne dajem te nikome, moja si marioneta, i moj jezik će osjećati samo tvoje usne, previše si glasno vrištao dok sam ti parala trbušne mišiće jer ne volim kada se toliko smiješ volim te tužnog, povrijeđenog, izigranog, za svačiju pljuvačku koja ti završi na čelu veselo kličem, " oh, pa oni ga mrze " koliko mi je drago, napokon osjetiti pod noktima čak i tvoju debljinu srca, toliko veliko i pretoplo za mene sada, ležiš na tlu punom iskorištenih igli, zašivenog poprsja mojim zlatnim koncem nevjere, a tvoje oči su odlično poslužile za ukras u staklenci na mojem noćnom ormariću