i šta sad tu onda blablam? samokritičnost prije svega. misli, ravno iz mozga u tekst. čuđenje. iako ovo nekak nestvarno izgleda. tu pišem, pa neko onda ovo čita na drugom kraju. olakšanje neko kad pišem. mislio sam kak nikog ne zanima duhovnost i to, al onda tu vidim drugu sliku. pa se okrenem stvarnosti, pa opet vidim drugu sliku. di su ti filozofi, psiholozi, svećenici i mi ostali. di smo? di smo? strah. strah. časna nam je na vjeronauku uvijek govorila " slušajte tišinu ", a tišina stvarno puno govori. no dok ja uživam u tišini oko mene graja upravlja novoniklim spužvama. ok, isus će doći, sutra, za 10, 100, 500 godina. nije li onda gotovo ovdje. dao nam je priliku da kroz njega nekog reda napravimo tu di jesmo. daje priliku mnogima, svaki dan, ovaj tren. al ih i uzima. evo me. sada. što je sada? jel to ovaj sada koji se više neće ponovit? onaj koji je sada prošlost? il onaj koji mi je tek u glavi, a tvori budućnost? dio vječnosti? kao što sam ja dio svega, pa onda što god radim, sebi radim? ako te zaista volim, ne volim li onda sve? kako mogu voljet tebe, a njega ne, jel to ljubav? što je ova naša zemlja? jel to samo materijalno čistilište? može li tu, zajedno s čovjekom, biti raj uopće? ako da, kolko dugo bi izdržao? zaš je tak teško tu kvaku naći, da dio raja budeš, a ne svoj da stvaraš. zašto svako pitanje ima odgovor na koji se opet nešto pitam? kaže jedna kineska " život je kao most, pa di češ gradit kuću na sred mosta? " a je se pitam zašto? stojeći na početku mosta prepunog kuća. moram li proći kroz svaku da nešt skužim? il je možda odgovor da rušim? il da novu gradim? da se bacim s mosta? nije li ovo beautiful heartache? misli, riječi, svašt. čini mi se, gledajući druge ljude, kak imam mal previše prometa, šta vi velite? ja si velim, dosta riječi. eee ludnica. sve je tak kul i super dok čovjek ne dođe. koja smo mi napast. a može bit i superfantastično i ultrakul. bože zaš si nam uopće dao da biramo?