Već dugo nije bio sa ženom, a Nada... pa nju je želio svakim trenom sve više i čudio se koji mu se đavo događa.

Priznajem, bilo mi je čudno vratiti se tamo.. nisam prošla istim putem, to me jedino spasilo.. ali onako, pogled na taj grad iz daljine, znajući da sam svakim trenom sve bliže i bliže.. ulazeći u njega, nakon gotovo 2 godine.. priznajem, suze su mi navrle.. skliznula je koja i niz obraz.. nije mi bilo svejedno.. srećom, sjedila sam sama, okrenuta prema prozoru, pa nije nitko vidio..

Samo, problem je što život, a osobito život u ovom gradu, odbacuje metafizičko elegancijom bovana koji leti kroz prozorsko staklo odma posli knjižare sam otiša u cyber caffe, surfam, razmišljam o tome kako težina moga jastva svakim trenom biva manja, o značenju težine i jastva zasebno, a iza mene sidi neki tip, vaterpolist, i dere se na mobitel:« Ma, zgazićemo ih, stari

Sa svakim trenom temperatura raste sve više, a već je 47 C.

Zahvalnost prema mom postojanju, sigurnost da imam čvrst temelj i da će s mojim životom baš sve biti dobro rasla je sa svakim trenom.

Žestok vjetar silno šumio kroz grmlje i stabla, i svakim trenom bivao sve jači pa valjao sve veće i sve crnje oblake, ali kiše nije bilo.

Međutim je uzduh bivao svakim trenom nemirniji.

Polako, osjećala sam kako nemir nestaje, kako me zahvaća tišina prirode svakim trenom sve više.

Neka vas ljepota života razveseli svakim trenom, nemojte posustati u svojim željama i mogućnostima, jer ovo je svijet za vas... i lijepo ga je s vama dijeliti: -)

Želim imati više pouzdanja u Tebe, očvrsni me, šalji mi svog Svetog Duha, želim biti bolja majka i žena, prijatelj i susjed, kolega, kćer, objavi se po meni svakim trenom, molim te pomogni nam u ovoj situaciji, ti proviđaš onome tko ima pouzdanja i vjere, bojim se da je moja plitka?

Vjerujući da su djeca otrovna, Sulley nastoji prebroditi problem i pokušava sesuočiti sa svojim strahom, ali situacija se svakim trenom sve više pogoršava.

Tragala sam za ljubavlju istrazivajuci svaki dio tvoje kože, tvoga tijela, ljubeci svaki dio svoje želje za tobom.. onim dijelom tvoje muskosti koju sam željela u sebi, onom jacinom kojom si svaki puta prodirao u mene, gubeci svakim trenom sebe, predajuci se svakoj sekundi užitka...

Eto zbog toga kada vozim zimi imama strah, jer htjeli mi to priznati ili ne sve je povezano sa našim odrastanjem, sa svakim trenom naših doživljaja iz djetinjstva.........

Kad ti ' srce nije na mjestu ' jedna nesvakidašnja odluka dovest će do poznanstva s trgovačkom putnicom koja će Lulu potaknuti da ispriča svoju životnu priču, priča će opet završiti poražavajućom istinom (" Koji put pokušam zamisliti što me još lijepoga čeka u godinama koje dolaze i ne nalazim ništa. ") i Lulu će se već sutra naći na putu prema obali svakim trenom se udaljavajući od kuće, od djece i muža, od same sebe kakva je još jučer bila.

Nismo to riješili, jer ne samo da mi je lagao, već sam se osjećala tako jadno... zbog činjenice da sam se ja svakim trenom trudila oko veze, oko nas, sate provodila u razmišljanjima što je pošlo po krivu, a on je cijelo to razdoblje doslovno provodio zadovoljavajući sebe i svoje potrebe.

... toliko toga bih napisala, a zapravo se sve može sažeti u jednoj rečenici... znam da je čovjek pokazuje koliko je velik tek onda kada otvori svoje slabe točke, svoje ahilove pete - velik je u svoj svojoj boli i tuzi. pisala bih riječi, rečenice, stranice tekstova.. no čemu, zašto? ima li to uopće ikakvoga smisla? nisam u formi za duge, ingeniozne postove prepune nekih otrcanih fraza; nisam u formi za intelektualno nadjebavanje sa samom sobom što mi je inače najveći izazov; nisam u formi za ništa. mislim da bih mogla satima samo sjediti i gledati u daljinu, u obzor, u crtu horizonta koja svakim trenom mijenja svoju boju od zlatne do purpurne. u materijalnom sam konstantno, tako da mi prelazak u ove duhovne, metafizičke sfere predstavlja nešto sasvim novo, nepoznati, strano i daleko. toliko sam okružena svim tim ljudima, stvarima i inim čudesima da sam zaboravila kako je to biti - ja. imam par lijepih uspomena i sjećanja za koja se znam uhvatiti kada padam daleko i duboko, u ponor melankolije koja ponekad ne pokazuje svoj kraj. onda se uhvatim za to i držim se čvrsto, sve dokle dok ne vidim da je to samo potemkinovo selo, fatamorgana u konfuznim, prenatrpanim mislima. ne znam gdje je nestala osoba koja je znala pisati sve one inspirativne, afirmativne postove; valjda je nestala sa zadnjom kišom; sada je tu netko drugi, netko tko tek u svojim lucidnim fazama zna gdje je i trudi se ostati tamo. da li plačeš? da li ti suze teku? pustiš li ih da teku ili ih brišeš da nitko ne vidi trenutak slabosti. važni su trenuci, kako bih rekla, prosvjetljenja. kada vidiš da nije sve tako crno, ali niti sasvim bijelo. možda tek kombinacija sivog koja glasom prekrasne, ali smrtonosne sirene zove na još prije nego te uništi i pretvori u pjenu što oplakuje vreli pijesak. a čuđenje dolazi od srca, kako sam negdje nekada pročitala... različitih ciljeva ima. kakav nam je cilj kada se zaustavimo? kada sve postane suptilno, malo; a tako veliko, značajno? gdje je taj put i cilj, kada zapravo ne putujemo, ali srca nam se prelamaju, duše nam drhte. duše nam drhte, kao na jakom vjetru... još ako nam zajedno drhte, ako zajedno plaču... gdje nam je put gdje se susrećemo, koji nam je cilj? kada je sve tanano, suptilno, meko; a tako gromovito, munjevito, snažno? pusti, ne znam ni ja.......

Od Šamara do Rigolleta prošlo je više od dva sata, a energija na pozornici i u publici koju je brojalo više tisuća fanova svakim trenom samo je rasla.

Jačaj nam vjeru u tebe svakim trenom, danom, godinom.

Moja tjeskoba sad raste svakim trenom, kiselina u želucu zahtjeva sir i banane... grickam si donju usnicu a o noktima da ne govorim

Otvorenim pismom ih obavještavamo da naša grupa Stegnite vi remen bando lopovska trenutno broji preko 62 000 članova, i da se broj ljudi koji podržavaju naša nastojanja svakim trenom povečava, a u pismu smo im još jednom napisali zahtjeve koje smo zajedno s građanima pisali.

Dani dolaze i prolaze tako je pusto bez tebe i posljednja nada polako umire tvoja šutnja govori sve govori više od riječi pitam se možda je bolje tako da šutnjom si rekao svoje možda bi riječi previše boljele ali i ovo čekanje ubija... čekanje da ćeš se javiti svaki puta kad pomislim na to da ćeš se javiti nasmijem se jer tako bi to voljela a znam da je nemoguće nedostaješ mi svakim trenom sve više stalno se pitam da li se više i sjetiš mene da li pomisliš bar na tren što se dogodilo da si nestao tko je kriv ja i moja poruka da li bi sve bilo drugačije da nisam poslala tu poruku ili jednostavno si tako odlučio da me više ne trebaš to ne liči na tebe ti nisi takav nisi takav da nestaneš bez riječi i to me zbunjuje ostala su sjećanja na dane provedene s tobom na dane beskrajne sreće na dane koji se nikad neće vratiti ali ja ću i dalje čekati to sam oduvijek najbolje znala budna sanjati da ćeš se javiti na onaj svoj jedinstveni način kada ću se najmanje nadati da će opet sve biti u redu nismo se svađali sve je bilo u redu ali ipak si odlučio svoje odlučio si nestati koliko me srce i duša boli za tobom kažnjena sam životom bez tebe ali zašto si mi morao uzeti i onaj mali dio tebe koji je bio moj onih naših nekoliko sati poneka poruka ja sam bila sretna i s tim nisam tražila ništa više jer i to je bilo više nego sam očekivala da mi je vratiti ona naša vremena naše zajedničke trenutke kako bi opet voljela prolaziti kroz to kako sam bila sretna presretna vrati me u svoj život samo to te molim ne mogu više podnijeti ovu bol koja me razdire molim te vrati mi osmijeh vrati mi sreću da opet budem ona stara sa voljom za životom

Ljuljali smo se tako u ritmu glazbe i ritmu trudova, osjećala sam da svakim trenom postaje sve manje i manje važno što se zbiva oko mene.

danas eto gledam neku reklamu za neku bebu sta jede, pisa, kaki, place, spava.... pa se mislim: lakse je rodit nego napravit... ko ce znat sta su sve trebali napravit da naprave taku bebu?? i onda kad sam to promislila sama sam sebe prekorila. kako to mogu samo pomislit?? kao nes ti rodit dite. pa covice mi smo najjaca bica, gospodari sami sebe, ne ovisimo o nikome a opet ne mozemo sami sebe cijenit. kao da se zelimo usporedjivati s zivotinjama. doci na njihovu razinu. u ovom svijetu zla, nesreca i svega losega jedina svijetla tocka su ljudi. a onu su stvorili to pa di je tu logika...? imamo neke lude fix ideje kako abortus treba legalizirati. pa jeste vi ljudi normalni??? kako mozete samo to pomisliti? vas ne bi bilo da je to vasa mater napravila. to je nesto nenormalno, brutalno, smrtno zlo. ja bi odma na stolicu onoga ko to napravi pa danas je covjekov zivot kao krhko staklo. svakim trenom moze pasti i razbiti se. a mi to sve zaboravljamo. brinemo se o tome koja je ovogodisnja kolekcija versacea i je li u modi crno ili rozo. koliko ljudi umire sada u africi? njima ljudi ko ovogodisnji kesteni. samo padaju. nema veze narast ce ovo. kao da smo zaboravili na to da je svatko jedna osoba, jedna jedinka, unique nema duplih ljudi i druge srece kad se govori o smrti. ne znam sve mi se smutilo sada. sto mislim, radim, namjeravam.... ma dovrsit cu ja ovaj post kad tad...

A ja svakim trenom otkrijem novi razlog za ljubav.

Svjetske znamenitosti kao što su Golden Gate most u San Franciscu, rimski Koloseum, reklama Coca Cole na Times Squareu i Jumeirah Hotel u Dubaiju bile su u mraku, kao simbol nade za svrhu koja svakim trenom postaje sve hitnija.

Njene oči su svakim trenom gubile sjaj.

Trenutačno je inicijativu za osnivanje HDSSB-a poduprijelo više od 140 Osječana, a taj se broj neprestano povećava jer svakim trenom dolaze ljudi u prostorije osječkog HDZ-a akako bi potpisivali potporu.

Napetost će svakim trenom postajati jača dok ne postane bolna, nepodnošljiva.

Povukao je dim i odlučio me kušati, ostati tako sa mnom nekoliko trenutaka na 4 metra zračne linije, ali mnogo, mnogo bliskiji svakim trenom.

Svakim trenom je sve više nalikovao na raka.