Dobri su bili ti Jakijevi nizovi u kojima se miješalo domaće i dalmatinsko iskustvo s naslijeđenim austrougarskim štihom, riba na razne načina s hladnim salatama, umacima, pečenkama, pašticadama i pirjancima, slasticama zemlje i podmorja, tortama iznenađenja, koje bi on na sveopće veselje gostiju naglo flambirao pri ugašenim svjetlima i koje su kao slasne baklje putovale polutamom na rukama konobara, osvjetljavajući u proplamsajima i mirisu kandiranog šećera fizionomije kozmopolitske klijentele hotela Palace, a u pozadini Jakijevo uvijek sjetno lice koje bi znao proparati dobroćudni, ali pomalo tužni smiješak.