Trojac tamničara navodno je pomagao poznatim zatvorenicima Lepoglave te im je pomogao da se sa zatvorenog premjeste u poluotvorene odjele.

Što je to što mlada čovjeka može natjerati na nesebični čin i na žrtvu za domovinu, tada čvrsto okovanu jugoslavenskim lancima, da se svjesno žrtvuje i da svoju budućnost stavi na kocku, predavši tako svoj život, svoje tijelo, u ruke tamničara.

ima li čovjek dušu? naravno, kako bi bez nje. priznajem sretao sam neke što su se trudili da je dobro prikriju, ali... a gdje li se, dovraga, nalazi taj organ kad ga do sada nisam uspio naći niti u jednom anatomskom atlasu svijeta. a tražio sam, od onih staroegipatskih do najsuvremenijih internetskih. tek nešto malo srednjovjekovnih naznaka o njenom postojanja uvjerava me da je tu negdje, u dubini nakupine jednostavnih stanica što su, na nagovor prevaranta Gena, odlučili sklepati ovaj organizam što ga nosim (bez da su za njega tražili moju ikakvu privolu). i koju bi to onda svrhu trebao imati jedan takav nevidljivi organ u ovom mom mehanizmu u kojem svaki njegov djelić ima svoju strogo definiranu ulogu. jedino što mi pada na pamet jest skladište. ali ne ono skladište u koje se slaže gotova roba spremna za lifrovanje po trgovinama. takvo više prilići mozgu. nakupina informacija kao nekakav repromterijal u mozgu prođe kroz završnu obradu i onda se uskladišti sve dok se ne plasira dalje kao dobro uklopljen stav. ne, nije to ni ono skladište otpadnog materijala koje nikom ne treba i gomila se dok ne dođe neko povoljno vrijeme da ga se isprazni na deponiju nepotrebnih stvari. nije moja duša takvo skladište. to je skladište naizgled nepotrebno potrebnih stvari, ona drvena polica u kutu podruma, ona kartonska kutija u garaži što se rijetko otvara, ono krilo ormara koja se nikad ne preslagiva, onaj tamni kutak sobe u kojem se ne briše prašina, djelić tavana iza zavjese od paučine, velika drvena škrinja u kojoj su bez reda i smisla pobacani misli, osjećaji i sjećanja. sve što za života skupih, i onog dobrog i onog lošeg, a što, iz bilo kog razloga, ne htjedoh ili nemogah pokazati ili izreći, sve što sam trebao, a nisam uradio, sve što sam htio, a nisam znao ili smio, bacih u tu kartonsku kutiju, tu nepreslagivanu policu, tu drvenu škrinju ojačanu ukrasima od kovanog željeza i zabravljenu velikim metalnim klučem i ostavih da samuje zaboravljeno. i prisiljavam se, svaki put kad iznova u tu škrinju ubacujem neke nedosanjane snove, neke neizrečene istine što bole više od laži, neke događaje što prijete da postanu uspomene, da ne pogledam, da ne prevrćem, da ne kopam po tim beskorisno korisnim sitnicama jer znam u kakvoj se posudi otrov čuva. i okrećem pogled, kad uz škripu zahrđalih šarki podižem taj poklopac od stoljetne hrastovine, jer znam kako blješte odbaćene misli, znam kako sladunjavom pjesmom, kao sirene odiseja, mame neizgovorene rijeći ' volim te ', jer znam kako tužno zapomaže, kao ostavljeni ranjenik na bojištu, jedna lipanjska noć. i pokušavam, s vremena na vrijeme, izprazniti djelić te pretrpane škrinje izvlačeći, nasumice, iz te gomile, neke stvarčice i ostavljati ih, kao igračku u izlogu, na jednoj stranici bloga, potajno se nadajući da će se nekom dovoljno dopasti da je uzme sebi, da završi u nečijoj pretrpanoj škrinji. u jednom takvom otvranju tog skladišta velikih sitnica, negdje s kraja prošle godine, neoprezno sam, iz tog zatočeništva, pustio neka prastara sjećanja. pokazalo se da nisu zaboravila svoga tamničara i osveta je bila... baš onakva kako se mogu osvetiti neka sjećanja. i što sam mogao? boriti se protiv njih? nisam navikao boriti se sam protiv sebe, ne znam kojim se to oružijem suprostaviti sebi... možda je kukavički, ali pobjegao sam bez riječi, s par nabrzinu skupljenih stvari i djelićem plavokose Stvarnosti, ostavljajući da neki šinteri po zadatku i iz zadovoljstva pohvataju odbjegle krvoloke...

Nastupili su solisti Opere Hrvatskog narodnog kazališta iz Splita: u ulozi biskupa Kvirina tenor Vinko Maroević; u ulozi tamničara Marcela bariton Marijo Krnić te u ulozi glavara Maksima bas Božo Župić, a zborske dionice oratorija izveli su združeni pjevači katedralnog zbora iz Krka s pjevačima zbora sv. Katarine iz Novalje.

Istodobno, činom preuzimanja uloge tamničara umjesto dotadašnje uloge zatočenika institucionalizirane pravde, Rade ponovno navlači na sebe njezinu anatemu.

Kvirinovo pak svjedočenje vjere snažno djeluje na tamničara Marcela, koji prihvaća vjeru i dade se krstiti.

Javna je tajna da biološka i ideološka djeca partijaša, udbaša, skojevaca, kosovaca i ostalih tamničara duha i danas upravljaju gotovo svim relevantnijim političkim, gospodarskim, kulturnim i medijskim strukturama Hrvatske.

Najbolje mjesto da se traženi sakrije jest u kuće tamničara.« »Ja to neću učiniti« kaže Jakov Zebedejev.

Baš me to zanima... Posebno dio kako će biti tretirano beskonačno nelogično i nekonzistentno baljezganje o mističnim pojavama. navedena hipoteza..... djelomičan popis uvida o nužnom za svjesnost. znači, nepotpuna je a može poslužiti preispitivanju ako se rječ svijest promijeni u svjesnost. svjest nije nešto što se generira u čovjeku, ne evoluira svijest već svjesnost. ta se mijenja razvojem uma, najnoviji um kojeg je čovjek zadobio je apstraktni. za pretpostaviti je da čovječanstvo treba " osvojiti ", razaznati I iskazati u materiji nova područja (uvijek iste, nepromijenjive) svijesti, zadobiti novi um. čime će njegov " kongitivni aparat " (mehanička stvarnost I njen um - raz - um, voli aparate I pripadni iim automatizam, tako održava tokove svojih linearnih uvjerenosti I čovjekov svijet kakav jest) - postati složeniji a čovjek oplemeniti svoju formu I tako izbjeći izumiranje. racio ne evoluira, svi koji su upućeni u tu činjenicu prelazili su u ilegalu, osnivali mistične škole, redove, što god, čuvqjući tajnu svjesnosti. danas čovjek ima sve što treba da priďe tajni, razotkrije vlastiti " kongitivni aparat ". mnogi već razaznaju svijet racia kao onaj koji opstaje navikama I uvjerenostima. ali nesvjesnost racia pa I kao " hipoteza " još je apsurdna većini. ali svakako, racio je čovjeku neizbježan suputnik. pa mu hipoteze poput gore citirane trebaju, bruse ga, čine sposobnim dati tumačenja kojima ćemo poduprijeti Ili bar ne omesti osvještene uvide, njihov tok. može li čovjek koji se oslanja u opstanku isključivo na racio evoluirati - teško, može tek kreirati horor, svijet u kojem se kompjuterima pripisuje mogućnost prilagodbe novim situacijama. projekcija racia na umjetnu " inteligenciju " praćenje vlastitog odraza u svojoj kreaciji unaprijedila bi ga s položaja tamničara na položaj boga, scenarij kojeg sf pisci dopunjuju vladavinom robota I istrebljenjem čovjeka. ponosan na svoja. postignuća racio ne nastavlja samo ignorirati suptilno, zgražati se od " nelinearne " stvarnosti, on uprkos destrukciji kojom provodi svoja rješenja opstanka I dalje uvjereno planira sve to urediti, nekad, nekako, nakon još nekoliko sjednica, nekoliko znanstveno iznaďenih mjera, metoda,..... a japanci su kosom cupali naftu iz mora, osvjestili su nekad da kosa Ima veliku sposobnost apsorbcije. ugaďanje raciu, uvažavanje njegove stvarnosti nikakva prolivena nafta ipak ne može zaustaviti. to možemo samo preusmjerenjem pogleda, promjenom u svjesnosti. zemlja nije središte svemira a čovjek nije posjednik sunca, prima samo njegove zrake. mistici svijesnost zovu svjetlom. u mnogim " pučkim ritualima " prisutni su plamen, luč, zar je to mističmo današnjem čovjeku koji ima apstraktni um, značenje, važnost simbolike vatre? svjesnost je kretnja, ta je toplina - oboljeli organ je hladniji, svjesnost tog organa narušena, jer (kod " psiho somatskih " bolesti) taj organ nema dovoljno slobodne energije za opažanje, nema što osvijestiti, sebe, vlastitu situaciju, ne može prikladno opstanku djelovati, odumire...... energija smo pa tek.onda. materija, ako je njen tok cementiran, cementiran je I opažaj) osvještavamo opaženo - proces koji je najprije energetski a tek onda dobija odraz u materiji bilo fizičkoj bilo suptilnoj. eminentna znanost sposobna je samo za polovične uvide jer ignorira suptilnu materiju. ne poznaje misao npr. pitanje što je nešto, svijest, magnetizam, čovjek.... teško nalazi odgovor, djelatna smo bića I do potrebnih, korisnih odgovora dolazimo prateći djelatno. billo mističnim sistemima Ili eminentnim.... ili - nekako, uvijek ipak samo slijedeći vlastitu moć.

Naposljetku, treba istaknuti epizodne uloge Spolette, Sciarronea i Tamničara preko kojih smo naviknuli prelaziti budući da ih najčešće tumače pjevači dvojbenih kvaliteta, dok se ovdje, upravo suprotno, radilo o pjevačko-glumački cizeliranim minijaturama.

Njihovi životni putevi susreću se i razilaze tijekom romana da bi se znakovito spleli u sudbini sve trojice Rastovića, utamničenika i tamničara u Hadži-begovu zatvoru.

Skladatelj Ivan Žan iz ponuđenog teksta istaknuo je tri glavna lika: biskupa Kvirina, glavara Maksima i tamničara Marcela.

Ostali su bili gori od životinja - zaključuje Prominac, uvjeren kako se nitko od nekadašnjih Martićevih tamničara nikada neće vratiti u Knin.

Možete li zamisliti da su čudan par koji jede kokice u kinu pored vas i čeka da počne projekcija zatočena djevojčica i bolesna zvijer od njenog tamničara.

Na Molatu, toj živoj grobnici ljudi, žena i djece, danomice haraju najstrašnije bolesti, koje crpe i posljednju snagu iznemoglih robijaša koje nije dotukao bijedni život i okrutna čizma tamničara... " Nadalje se u tom tekstu navodi kako su iz pakla pobjegla dvojica, te pokušala još sedmorica (uspjelo je šestorici, a sedmog su noću vidjeli i izrešetali, te cijeli logor prisilili da ga gleda).

" Mogu razumjeti kakav je osjećaj ranjivosti i nemoći žena tijekom zarobljeništva, kao i zamršen odnos između tamničara i zarobljenice.

I sama sam dugo godina bila u zatvoru tako da razumijem kakav je osjećaj biti zatočen i kakva je to veza između zarobljenice i tamničara.

Budući da ga sisački upravitelj nije uspio razuvjeriti po pitanju vjere, dao ga je izbatinati i zatvorio u zatvor gdje je biskup Kvirin uspio obratiti tamničara Marcela.

Fali mi cigareta i piva dvije uvečer s partnerom jer imam osjećaj da od dolaska ova dva voljena tamničara, svako od nas vozi svojim kolosijekom, srećući se samo po dječjoj dužnosti, mahnuvši si međusobno u prolazu.

Čudna vremena su nas nagazila, kroz njihove čudne sate se vučemo usamljeni, zalutalih tijela, iznevjerenih sjećanja, trajemo od dana do čudne noći kamena. 9. MOJA NESRETNA DJEVOJČICE Moja nesretna djevojčice, ostala si sama, igraš se usamljena, igraš se tamničara svoje duše, zatočena u tamnici koju si sama sazidala.

Nisam spremna da se pretvorim u tamničara.

Ova upotreba riječi mučenje (od grčke riječi basanos) podsjeća na jednu od njenih upotreba iz Mateja 18:34, gdje se ista temeljna grčka riječ upotrebljava za ' tamničara '

Prva je ona Billa Campbella od idealnog zeta u surovog tamničara.

Toplina njegovih registara orguljske punoće oplemenila je u osnovi pošteni lik tamničara Rocca.

Doista, učinio je da nađe milost u očima glavnog tamničara, koji mu je povjerio sve zatvorenike.

U ovom našem vremenu, u ovom našem svijetu, učini da budu spaljene šibe tamničara, plaštevi natopljeni krvlju i čizme vojnika što tutnje, da tvoj mir zavlada svijetom«, molio je Papa u propovijedi.

Meni se ustvari ne da... (muškarci)... dodirivati dlakava tijela... vjerovati da je on poseban... veseliti se nekom... kad je to bilo, davno, da je njegovo rame i vrat, onaj međuprostor bio za mene mjesto, koje će me prihvatiti... u njih je (muškaraca) postojao jedan otpor spram mene... jedna distanca, možda strah... u vrijeme dok još nisam znala, nisam poznavala, imala sam više vjere (u muškarce)... i dobivala više... sad, kao neka stara frajla, u svemu vidim naličje... fini parfem potisnut će, prije ili kasnije, kiseo miris znoja... naivno početno veselje, njegova spolna pozitivna snaga, erektirani dio, preobražuje se u samoživog tamničara... koji više ne pita da li smije... niti gdje smije... jednostavno grabi... seksualni nagon u njih (muškaraca) je opak pokretač... podvojeni su oni stvorovi... sami sa sobom u sukobu dviju priroda... ali nije to najgore... moji muškarci bili su slabići... njihova su jaja bili graškići... to je moje poražavajuće iskustvo...

Dok tapkamo u kmici tražeći izlaz, Čakra mi prepričava kako je svladao O Harrina tamničara s, koliko se sjećam, rinčicom u lijevom uhu, maznuo mu pištolj (Walther P99) pa se bijegom kroz veš-kuhinju dočepao slobode, e da bi

Tek za (i) lustraciju revnosti i revolucionarnosti jugoslavenskih tamničara spomenimo pisanje da je New York Times u travnju 1986. godine naveo rezultate istraživanja po kojima su jugoslavenski zatvori i kazne za političke delikte bili najstroži od svih zemalja istočne Evrope.

Dok je boravio u zatvoru, Valentin se jako zaljubio u kćer svog tamničara.