Njegova uloga je marginalizirana i pretvorena iz aktivne uloge kritičara u kunsthistoričarska posrtanja u pokušaju praćenja brojnih mijena u umjetničkoj modi, svedena manje-više na pasivnu ulogu promatrača koji uglavnom tek bilježi trenutak, arhivirajući ga za neko možda jasnije vrijeme, iako intimno mislim da je ovo vrijeme jasno da jasnije ne može biti jer u vremenu u kojem je tržišna vrijednost jednog Damiena Hirsta gotovo izjednačena s vrijednošću Leonarda da Vincija (da se razumijemo, nipošto ne podcjenjujem važnost Damiena Hirsta); u ovom trivijalnom vremenu opsesije galerijama prepunih drkadžija (excuse my language, ali ne zaslužuju ni jedan primjereniji izraz) koji glorificiraju i mistificiraju ispodprosječne umjetničke domete; u vremenu u kojem milijunska stada pohode Tate Modern i Beaubourg i malo ili nimalo razumiju ono što vide; u vremenu u kojem nam koža uglavnom više ne bridi od pogleda na umjetničko djelo pa nam ni emocija ne može biti kriterij likovna kritika je važnija nego ikada, ali nigdje čovjeka nazbilj, kako bi to rekao Držić.