Pritom ga je obilježavala neprestana volja za eksperimentom i tehničkim inovacijama, od uporabe stražnje projekcije u Sinjem galebu, maketa u Golikovu Plavom 9 (1950), ugođajnih vanjskih snimaka i uporabe krana u Marjanovićevu filmu Zastavi (1949), kao i u Opsadi (1956), poetske primjene kamere u igri sa zrcalom u Babajinu kratkom filmu Ogledalo (1955), pionirske uporabe boje u svom napola zaboravljenom kinofilmu za djecu Klempo (1958), trikova i efekata sa snom i nadrealnim prizorima u svome filmu Sreća dolazi u 9 (1961), pionirskoga korištenja luminacijom (flashing, fogging) u omnibusu Ključ (Kljaković, Papić, Vrdoljak, 1965), čime je pojačao osjetljivost filmske vrpce i dobio na kontrastu noćnih scena, do dinamičnog okvira u filmu Svanuće (1964), gdje je mijenjao maske i izreze formata na kameri, varirajući ih sve do widescreena unutar kojeg je pokazao zavidnu, dinamičnu mizanscensku režiju.