Zašto je ponekad tako teško reći... oprosti... ma u bit znam... po sebi... ponos i taština nas ponekad sputavaju da napravimo ono što je najispravnije... možda i ne na duge staze, ali u datom trenutku svakako... i sam sam, češće nego ponekad težak... gotovo uvijek tvrdoglav... ne podnosim poraze, pa makar i one verbalne... a ispriku smatram osobnim porazom... dokazom svoje nesavršenosti... pokazuje mi koliko sam u biti i ja samo čovjek... i to me plaši... ali isto tako znam da ću UVIJEK kada vidim da su moji postupci/riječi povrijedili osjećaje osobe do koje mi je stalo, reći, i to još tako da i to stvarno mislim... sorry, zajebo sam... zar je stvarno bezobrazno to očekivat od osoba kojima bih se ja najiskrenije isprićao, pa makar i u tome trenutku mislio da nije bilo razloga zbog kojeg bi se osjećali povrijeđeni bilo kojim mojim postupkom... znajući da sam ih povrijedio, bez obzira na moje mišljenje... zar je stvarno suludo očekivati ispriku od osobe koja se smatra dovoljno ti bliskim... dovoljno da te može i povrijediti... shvaćam prirodnu ljudsku reakciju... shvaćam da će nam svima prva reakcija biti negiranje, druga opravdavanje, treća... ljutnjom na ljutnju... ali isto tako smatram da je svakoj normalnoj osobi, osobi kojoj je stalo, 2 h u biti i više nego dovoljno da shvati da su njeni postupci povrijedili nekoga, za što i taj netko zna, da nisu bili ućinjeni u namjeri da nanesu bol... ali svejedno bole... zar sam stvarno toliko bahat kada kažem da znam što želim... i da želim to što znam... sorry seams to be the hardest words...