Kao i uvijek dosad, nekoliko preambicioznih kvaziinternacionalista, svjetskih bratimljenika, profesionalnih detuđmanizatora, željnih dezintegriranja ove nepoželjne države, a zapravo zahuktanih aspiranata na obilate konobarske napojnice u Bruxellesu, stvaralo je sustavno klimu i povuklo za sobom, recimo tako, politički naivne, mnoge nesamostalne državne vođe, nesposobne a pritisnute kompleksom straha od moći i odgovornosti, pa su zajedno i jednodušno, u apsurdnom i bizarnom, nikad još viđenom konsenzusu, dodvoravajući se novim gospodarima, odlučili založiti krv tisuća branitelja, tisućgodišnje mučeništvo i svenarodne snove o obnovi vlastite države za svoje karijerističke europske sinekure, dopuštajući usput svojim ciničnim dreserima višegodišnje ponižavanje cijelog ispaćenog naroda, surovo gaženje njegove samosvijesti i dostojanstva, a namjerno ignorirajući činjenicu da u tom podijeljenom narodu za njihove sluganske i egoističke planove konsenzusa ipak nema ni približno koliko među njima samima.