Kad su se ustaše predale Englezima na Bleiburškom polju 15. svibnja 1945. godine, (ja sam tada imao samo tri mjeseca) Englezi su ih predali Titovim partizanima, a ti partizani su te zarobljene ustaše i domobrane ubijali na razne načine u dugim kolonama smrti, a te kolone zarobljenika pješačile su od tog austrijskog polja, sve do Đevđelije.

A upravo je Mesić prvi govorio o pobjedama NDH i Titovim partizanima.

Taj genocid nakon okončanja Drugog svjetskog rata, počinjen od strane vojske Velike Britanije izručenjem Titovim partizanima pripadnika Hrvatske Vojske zaštićenih Ženevskim konvencijama, ruši mit o »humanoj i civiliziranoj Europi« kao kuću od karata i pokazuje da je komunistička Jugoslavija, a ne Hrvatska, nastala na zločinu.

Kad su došli do Bleiburga Britanska vojska je prekršila tajne dogovore, te pristigle vojnike razoružala i vratila Titovim partizanima gdje su likvidirani zajedno s nekoliko stotina tisuća antikomunistički nastrojenih civila.

Taj boravak među Titovim partizanima kasnije je postao središnja tema njegova »Dnevnika« posmrtno objavljenog g. 1976. U njemu je izravno »bez dlake na jeziku« i, pomalo neuobičajeno za engleskog časnika, oštro iznio svoju kritiku i nesuglasje, čak i sukobe, kao člana britanske vojne misije pri Titovu štabu, ne samo s partizanima nego i ostalim engleskim časnicima, posebno s Rundolffom Churchillom, sinom glasovitog engleskog predsjednika vlade Winstona Churchila, inače njegovim starim i dobrim prijateljem.

Dodao je kako ga je na pisanje potaknula duboka moralna potreba i grižnja savjesti britanskoga časnika O ' Sullivana, koja ga je godinama progonila da objavi istinu o nečasnom postupku kojim je velika skupina hrvatskih vojnika, protivno savezničkim (britanskim i američkim) političkim i vojnim odlukama i ratnim pravilima, bila izručena Titovim partizanima te nestala na jednoj od etapa " Križnoga puta ". (Hina)

Nakon sloma nacionalsocijalističke Njemačke, raspada Pavelićeve Hrvatske i Nedićeve Srbije prostor bivše stare Jugoslavije prepušten je Titovim partizanima.

Kapitulacijom fašističke Italije i Mussolinija u rujnu 1943. godine većina njegovih vojnika na čelu s njime pridružuje se u novosnovanoj brigadi Garibaldi Titovim partizanima u Crnoj Gori.

Ili je nekim neviđenim presedanom preskočila kilometre i kilometre i došla u pomoć Titovim partizanima?

Za Jugoslavenske subjekte je bila donešena izričita odluka da ne smiju biti predani Titovim partizanima -« čak ni ustaše »(o toj je odluci obaviješten i feldmaršal Alexander, glavni zapovjednik britanskih snaga u srednjoj Europi).

Roditelji su mi bili u Titovim partizanima, ali nakon rata se nisu slagali s represivnim komunističkim režimom.

razmislimo li malo dublje i malo dalje u povijest, furioznim se (s pravom) može nazvati i hladnokrvno ponašanje s kojim su Englezi (i Amerikanci) pustili i prepustili i dopustili osvetu crvenoj armiji i titovim partizanima koji su se krvoločno obračunavali s klasnim neprijateljem, a koga su sve likvidirali pod tim općenitim nazivnom klasni neprijatelj, tek danas smo s jezom počeli razotkrivati.

Postrojbe Crvene armije su ušle u Srbiju i pomogle Titovim partizanima u zarobljavanju i uništavanju četnika.

Kad su već Englezi toliko moralni, sjeća li se netko je li njihov ministar obrane ili premijer dao neopozivu ostavku za izručenje hrvatskih vojnika i civila Titovim partizanima na Bleiburgu?

Bivši britanski časnik Gunner je izjavio kako se znalo da će ih pobiti te da se on zbog izručenja Hrvata Titovim partizanima cijeli svoj život srami.

U jednom od tih dokumenata, koji je potpisao britanski general Alexander, stoji podatak da je austrijsku granicu pred Titovim partizanima prešla masa od 500.000 izbjeglica, vojske i civila.

Navedeni Saborski odbor podnio je i zahtjev Ministarstvu obrazovanja RH da se učini revizija školskih povijesnih udžbenika, i program za vraćanje« antifašističkih spomenika », iako se zna da to nisu spomenici antifašizmu liberalnih Zapadnih demokracija, nego spomenici Titovim partizanima.

Vaše privatno pravo je ponositi se Vašim ocem i isticati njegovu pripadnost Titovim partizanima i njegovu vodeću ulogu u jugokomunističkom totalitarnom režimu.

Velika je Britanija bila propisno obaviještena o pristupanju Nezavisne Države Hrvatske ovoj konvenciji, pa je za Britaniju nastala bezuvjetna međunarodnopravna obveza prema zarobljenim vojnicima.Velika Britanija bi se možda mogla poslužiti jednom drugom okolnošću u opravdanju svoga čina izručenja predanih Hrvata Titovim partizanima.

Ponajprije, u času kada je hrvatska vojska bila izručena Titovim partizanima (sredina svibnja 1945.) nije još bio sklopljen spomenuti londonski sporazum, niti je nastupila bilo koja okolnost koja bi derogirala odredbe Ženevske konvencije iz 1929. godine o postupanju s ratnim zarobljenicima.Osim toga, Velika Britanija nije izručila Titovim komunistima pojedine osobe za koje je postojala sumnja da su tzv. ratni krivci, nego je ekstradirala sve hrvatske ratne zarobljenike i zajedno s njima civilno pučanstvo koje je zatražilo zaštitu azila pred najezdom Titovih komunista.

Pa ipak nepuna četiri dana nakon toga saznanja Britanci na Bleiburgu šalju hrvatske zarobljenike i azilante Titovim partizanima u sigurnu smrt.

Tako su Titovim partizanima izručene stotine tisuća izbjeglica koji su od straha pred komunistički predvođenim partizanima izbjegli u južnu Štajersku.

Englezi su ga na prevaru izručili Titovim partizanima u svibnju 1945. godine koji su ga likvidirali u šumi Macelj na lokalitetu Lepa Bukva.

Tako su na Teheranskoj konferenciji, 1. prosinca 1943., donijeli odluku o podršci Titovim partizanima.

Na Veliku Gospu, 15. kolovoza 2006. Poštovana gospodo, U svibnju 1945. hrvatska vojska i civili masakrirani su kod Bleiburga u Austriji nakon predaje vojsci Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije, koja ih je odmah izručila Titovim partizanima i preobučenim četnicima.

Kako su Titove jedinice ušle na teritorij Austrije, a prijetila je mogućnost izbijanja većeg sukoba, Britanci su, iako svjesni da bi izručivanje zarobljenika moglo biti pogubno« za njihovo zdravlje »,« očistili palubu », jer se s tolikim brojem izbjeglih, a do jučer neprijateljski raspoloženih vojnika, logistički ne bi moglo nositi u slučaju izbijanja sukoba s Titovim partizanima.

Ove rečenice najupečatljiviji su dio propovijedi splitsko-makarskog nadbiskupa Marina Barišića na Bleiburškom polju, gdje je obilježena 68 godišnjica stradanja pripadnika vojnih jedinica poražene NDH, drugih vojnih formacija suprotstavljenih Titovim partizanima te civila svih, a ponajviše onih hrvatske nacionalnosti.

Pred kraj rata kada su se strane mijenjale gotovo pa svakodnevno ustaše su vodile borbe i s ustašama i s partizanima, makar će neki srpski povjesničari tražiti i činjenice da su i partizani znali surađivati s ustašama, sve u cilju zatiranja četničkog pokreta što je Titovim partizanima bila nasušna potreba kako bi spriječili povratak kralja u Beograd.

A sta je s povijesnom istinom: Da je sve zasluge za otpor fasizmu vodio Andrija Hebrang, dok su borsaglieri nakon kapitulacije pomogli titovim partizanima da ciste Dalmaciju od hrvatskih redarstvenika i brane civilnim vlastima da preuzmu upravu naselja?

Englezi su ga izručili Titovim partizanima koji su ga likvidirali u šumi Macelj 1945. godine.