Danas mi je bio neki težak dan (znam nisam jedina, vrućina). Jutros kad san ušla u onaj moj bunker (mislin delo), a unutra zapljusnuo me toplotni val, već ujutro, a ča će bit tek do tri ure, dok ne gren doma.Pare, vlaga, ja sva u jednoj vodi (znam nisam sama), znoj se cijedi, oko jedanaest ur pogledan na termometar, a ono živa se popela na 45 (da, da, toliko van je bilo danas u mom bunker), a jadna li san, moran još pet ur tu stajat i lipo delat, a godišnji, na godišni nesmen ni pomislit, tek va dvanajestom misecu, ne se bunit, aš moran bit zahvalna ča iman delo, zahvaljujem, ma zahvalna san ja, ali ča je pretjerano je pretjerano, zahvaljujem ja i znojin se, zahvaljujen i peglan (mislim guran kolegici, a ona slaže), zahvaljujen i slažen (sad ona meni gura, a ja slažem), zahvaljujen i jedva čekan kad će tri ure.Napokon san zahvalna aš je došlo tri ure, a jutra opet lipo nanovo, opet ću zahvaljivat i bit jako zahvalna