Otac Nikola je još osamdesetih godina tražio od tršćanskoga biskupa, s kojim je osobno prijateljevao, da se organizira slavljenje mise na hrvatskome jeziku.

Nakon promjene vlasti u Italiji, ova zajednica ni lire nije dobila ni od grada Trsta, za razliku od bivšega tršćanskoga gradskog poglavarstva koje je bar financiralo kulturne projekte, ni od regije, kao ni države.

XVII.st. na inicijativu župana i zbora vijećnika (glagoljski natpis spominje župnika, župana, starješinstvo, tršćanskoga biskupa i meštra Jurja Gržinića), koji su tada predstavljali gradsku vlast.

Ist. granica STT-a bila je istovjetna na Pariškoj konferenciji predstavljenom franc. prijedlogu razgraničenja između Italije i Jugoslavije: sa sjevera se iz tršćanskoga zaleđa spuštala prema Mirni i njezinim tokom prema moru.

Treće mjesto im je, rekao je zadihan: " Un grande, grande risultato " A kako je na pobjedničkom brodu Unflair Idea bio i tršćanski gradonačelnik Roberto Dipiazza, tako je, kad su akoštali, na veliku radost svoga tršćanskoga građanstva, sindaco bio bačen u more.

Sjeverozap. granica prostor je tršćanskoga Krasa i Brkina, sjeverna je međa Ćićarije hrbat usporedan s cestom Rijeka Trst (Brgud Šapjane Podgrad Obrov Materija Kozina), a južna je granica između vapnenačke i flišne podloge (Vranja Lupoglav Roč Buzet Sočerga Črni Kal).

Oko 1792. imenovan je tajnikom tršćanskoga biskupa A. von Hohenwarta, a kada je taj imenovan bečkim nadbiskupom, pošao je s njim u Beč, gdje je od 1794. bio tajnikom Vojnoga konzistorija.

Kad smo već kod crkvenih dostojanstvenika i velikodostojanstvenika, možemo spomenuti da je u Hrvatskoj rođen današnji tršćanski biskup mons. Eugenio Rafignani (rođen je u Puli) i prepozit tršćanskoga kaptola kanonik Mario Cosulich (Kozulić).

Piranski zaljev, izraziti morski zaljev u južnom dijelu Tršćanskoga zaljeva, na doticaju flišne i vapnenaste Istre, podijeljen hrvatsko-slovenskom granicom.

Površina mu je 18,8 km2 i zauzima 3,4 % Tršćanskoga zaljeva.

Bio je počasni predsjednik Tršćanskoga Università Popolare di Trieste, 1909 13., i Società Istriana di Archeologia e Storia Patria, 1899 1925. Već 1872. u zborniku koparske gimnazije napisao je prikaz istar. povijesti do rimske vladavine, naglasivši da povijest poluotoka nije moguće napisati bez prethodnoga prikupljanja arhivske građe i analize pov. vrela.

Pisao je o starijoj crkv. povijesti i povijesti umjetnosti, ali i o drugim istarskim pov. temama, osobito porečkoga i tršćanskoga područja.

Istra, najveći poluotok koji se odvažio svojim trokutastim oblikom i dimenzijama (oko 3100 km2) najveći je i najvažniji oblik jadranske obalne raščlanjenosti, kao i kopno između dva morska zaljeva Tršćanskoga na sjeverozapadu i Kvarnerskoga na istoku.

Savezničkom diplomatskom intervencijom strasti su se privremeno stišale, no postalo je jasno da će se do konačnoga rješenja tršćanskoga problema moći doći tek kada obje strane pokažu bar malo želje za kompromisom.

Primjerice, u sada već kanoniziranom prijevodu tršćanskoga Dunda,« dundo Maroje »je barba Maroje.

Bio je sudionikom pokrajinske skupštine (uz tršćanskoga i novigradskoga biskupa, više gradskih prisjednika i mnoštvo puka) što ju je 991. sazvao istarski grof Verihen; na njoj se, uz ostalo, riješio spor između Andree i gospodara Montelina oko nekoga posjeda, i to na štetu biskupije.

Baia di Muggia), morska uvala na jugoist. strani Tršćanskoga zaljeva, između Miljskoga poluotoka i tršćanske obale.

Do crte koja povezuje Tanki rt (Punta Sottile) na Miljskom poluotoku i tršćanski rt Sv. Andrija površina mu je 13 km2, što je 2,4 % Tršćanskoga zaljeva.

Gravitira Jadranskomu moru i Furlanskoj nizini te je usmjerena Gorici i gradovima na obali Tršćanskoga zaljeva.

Godine 1850. postaje ravnateljem tršćanskoga brodogradilišta Strudhoff (kasnije Stabilimento tecnico triestino).

Nakon prestanka izlaženja tršćanskoga časopisa u Zagrebu je pokrenuo Istru, glasilo istarske (hrvatske i slovenske) emigracije, te 1930. iznova potaknuo izlaženje lista za mladež Mladi Istranin.

Mauro Manzin, novinar tršćanskoga Il Piccola

U Rijeku dolazi, nakon boravka u Londonu i na Kubi, između 1820. 1823., u vrijeme gospodarske krize koja je vladala nakon napoleonskih ratova, kao zastupnik bogatog i moćnog tršćanskoga brodovlasnika Spiridona Gopčevića koji u Rijeci počinje graditi nove brodove.

U Trstu je najprije od 1826. radio u odvjetničkom uredu Domenica Rossettija, začetnika tršćanskoga municipalizma, kojemu je pomagao u izdavanju prvih četiriju brojeva časopisa Archeografo Triestino, potom u poreznom uredu, u gradskoj upravi Trsta, a od 1842. gotovo do smrti obnašao je dužnost grad. prokuratora (Procuratore Civico).

U vlasništvo tršćanskoga Lloyda došla je 1936., te je bila registrirana u Genovi.

Kr.) nadzirali su cijelu Istru, tj. područje od Timava i Tršćanskoga zaljeva do Ćićarije i Učke te rijeke Raše.

Objavljivao je i djela dječje književnosti: Trick (1975), La pulce in gabbia (1979), Il gatto di Martino (1983), Anche le pulci hanno la tosse (1993) i dr. Dobitnik je nagrade austr. vlade za eur. književnost 1979 (za roman La miglior vita), diplome honoris causa Tršćanskoga sveučilišta 1984 (za životopis Il male viene dal Nord), nagrade Boccaccio 1994 (za djelo I rapporti colpevoli), međunar. nagrade Vilenica Društva slovenskih književnika, nagradu Ascona književnika talijanske Švicarske i dr.

Spominje se 1040. kao Calisedo (Castrum Calixedi), i to je bilo središte feuda u rukama Vecelina i Acike, a zatim je došla u posjed tršćanskoga biskupa.

Objavio je mnogobrojne radove iz istarske ant. epigrafije: Epigrafi romane (AMSI, 1897), Epigrafi romane d Istria (AMSI, 1908), Diploma militare istriano (Archeografo Triestino, 1908), Nuova rassegna di epigrafi romane (Archeografo Triestino, 1914), koje je okrunio izdanjem zbirke natpisa tršćanskoga područja Inscriptiones Italiae, 10, 4: Tergeste (1951).

Rossetti unutar tršćanskoga kulturno-znanstvenoga društva Minerva (Gabinetto di Minerva).