1878. godine u Zadru, Dubrovniku i Zagrebu osnovane su prve dobrovoljne udruge u Hrvatskoj koje svoje djelovanje provode u skladu s međunarodno prihvaćenim odlukama iz 1863. godine 22. listopada 1878. godine zadarska " Ustanova domoljubne zadruge dalmatinske od Gospodja na potporu ranjenim i bolesnim vojnicima " prva dobiva suglasnost tadašnjih vlasti za svoje humanitarno djelovanje od 1878. do 1918. godine Crveni križ u Hrvatskoj djeluje u sklopu Crvenog križa Austrougarske monarhije od 1918. do 1941. godine Crveni križ u Hrvatskoj djeluje u sklopu Crvenog križa Kraljevine Slovenaca, Hrvata i Srba te kasnije Kraljevine Jugoslavije od 1941. do 1945. godine Hrvatski Crveni križ djeluje kao samostalno društvo u ratnim uvjetima, no bez međunarodnog priznanja tog statusa od 1945. do 1991. godine Crveni križ u Hrvatskoj djeluje kao republičko društvo Crvenog križa unutar Crvenog križa Jugoslavije 10. listopada 1991. godine donesena je odluka o istupanju Crvenog križa Hrvatske iz sastava Crvenog križa Jugoslavije i od tada pod nazivom Hrvatski Crveni križ djeluje kao samostalno nacionalno društvo Crvenog križa Republike Hrvatske sa Središnjim uredom u Zagrebu i s društvima Crvenog križa u općinama, gradovima i županijama 19. prosinca 1991. godine Sabor Republike Hrvatske usvojio je Zakon o Hrvatskom Crvenom križu kojim potvrđuje Hrvatski Crveni križ kao Nacionalno društvo Crvenog križa Republike Hrvatske, a Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske 13. kolovoza 1993. godine usvojio je Zakon o zaštiti znaka i naziva crvenog križa; 2001. godine Hrvatski sabor donio je novi Zakon o Hrvatskom Crvenom križu 29. travnja 1992. godine, na temelju Zakona o Hrvatskom Crvenom križu iz 1991. godine, donesen je Statut Hrvatskog Crvenog križa, a od 2011. godine na snazi je novi Statut Hrvatskog Crvenog križa 25. kolovoza 1993. godine Međunarodni odbor Crvenog križa priznaje Hrvatski Crveni križ kao nacionalno društvo, čime Hrvatski Crveni križ postaje 158. član Međunarodnog pokreta Crvenog križa i Crvenog polumjeseca, a od 25. listopada iste godine Hrvatski Crveni križ član je Međunarodne federacija društava Crvenog križa i Crvenog polumjeseca 15. listopada 1998. godine Predsjednik Republike Hrvatske dodjeljuje Hrvatskom Crvenom križu, u povodu 120 godina djelovanja, Povelju Republike Hrvatske 2008. godinu Hrvatski sabor proglasio je Godinom Hrvatskog Crvenog križa u Republici Hrvatskoj, a povodom 130 godina djelovanja i petnaest godina međunarodnog priznanja Hrvatskog Crvenog križa kao samostalnog nacionalnog društva 2010. godine Hrvatski sabor donosi Zakon o Hrvatskom Crvenom križu, čiji je sastavni dio i zaštita znaka i naziva crvenog križa, crvenog polumjeseca i crvenog kristala Domovinski rat oko 600.000 korisnika primalo je humanitarnu pomoć Hrvatskog Crvenog križa; a najveći broj korisnika, više od 750.000, bio je 1992. godine raspodijeljeno je više od 332 milijuna kilograma hrane i više od 116 milijuna kilograma ostale robe za više od 250.000 prognanih osoba u 284 centra kolektivnog smještaja osigurana je psihološka i socijalna potpora ukupna vrijednost primljene i distribuirane pomoći procijenjena je na 4.675.202.473,00 kn prikupljeno je više od 1 milijun doza krvi za povećane potrebe zdravstvene službe u izvješću glavnog tajnika Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima u Hrvatskoj za 1995. godinu, istaknut je doprinos Hrvatskog Crvenog križa u provođenju humanitarnih programa Nacionalni ured Službe traženja je: riješio 11.903 traženja nestalih osoba; a u postupku su još 1.902 zahtjeva za traženje osoba nestalih tijekom Domovinskog rata i 433 zahtjeva za traženje posmrtnih ostataka proslijedio preko 1.500.000 obiteljskih poruka članovima razdvojenih obitelji sudjelovao pri zbrinjavanju preko 7.000 ratnih zarobljenika prilikom razmjena organizirao 174 susreta na kojima se susrelo više od 23.000 razdvojenih članova obitelji, što su Ujedinjeni narodi ocijenili kao doprinos Hrvatskog Crvenog križa mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja u okviru Nacionalnog programa identifikacije žrtava Domovinskog rata neposredno sudjelovao pri ekshumacijama posmrtnih ostataka; izvijestio 7.664 obitelji o pristupanju identifikaciji posmrtnih ostataka, uzimanju uzoraka krvi te prepoznavanju osobnih i drugih predmeta pronađenih uz posmrtne ostatke.