Potpuno zasluženo, jer za svoj sjajan monolog Trojkaš, autorice Štefanije Dretar, dobio je gromki pljesak publike.

Ja se čudim da smotani kojeg ignoriram ima tako pametnu i dragu djecu, a on ovako glup.... ili lažljiv: ne zna:: ne zna:.... nakon par dana pisanja na temi on napiše da nastavim pisati djeci zadaće... niti to ikad napravila, niti planiram, a i više puta iskritizirano sa moje strane...... valjda su mu djeca na ženu.... ali ajmo dalje sa temom.... ajmo objasniti ovo... primjer moje sveki... tri sina.... isti mater i otac... totalni ignoranti škole i djetetovih potreba... rad, rad doma i na poslu... u školu se nije išlo niti bi mu mogli uopće pomoći pa možda ni u prvom razredu... jedan sin (da se ne hvalim koji) najbolji učenik ikad u toj školi do dan danas... svaki dan poslije škole u dovrište pred kavez sa golubovima, knjige, pisanje zadaće i učenje... drugi sin bistar, ali nemaran i ne želi učiti.. radi što hoće i kad hoće.... trojkaš cijeli osnovnjak... treći sin ista stvar, ali još i smanjenje sposobnosti i nezainteresiranost... tretman isti tj. tretmana nema.... prvi je završio faks i danas je dobro plaćen na poslu u struci, drugi je završio višu uz pomoć i tjeranje prvog brata i radi na dobroj poziciji u državnoj služni, a treći vozi vlak i solidno zarađuje... molim da mi objasnite kako je došlo do tih razlika u školskoj dobi?... zašto je prvi i dana danas na usluzi ovoj dvojica mada nijedan od njih nije promlematičan..... samo manje aktivan ili ambiciozan... zar sam ja grozna majka koja radi gotovane zato što živim u drugom vremenu i mojoj djecu koja su daleko manji problem za učenje nego braća 2 i 3 zato jer ih potičem i ne gubim strpljenje jer još nisu apsolurno samostalni tj. dali bi manje truda da mene nema... koliko je to uopće rijetkost?.... da li sam napomenula da ima stvari u kojima jako strše i pokazuju izvanredan interes i rezulatate