slažem se da o prolaznosti i smrtnosti treba progovarati, ako ne u svakodnevnoj komunikaciji (premda je i tu često prisutna, samo ne u direktnom obliku), a onda svakako kroz umjetnost. više cijenim religije, sustave mišljenja i pojedince koji o smrti i prolaznosti druge poučavaju, a ne plaše. kršćanske crkve stoljećima su ljude upravo plašile smrću. ničeg plemenitog ni produhovljenog u tome nije bilo. po tom pitanju istočnjačke religije ispadaju puno humanije tumačeći smrt afirmativno, nudeći ju kao osnovu za pronalazak duševnog mira, ravnoteže, samospoznaje. uzmite za primjer ritual sprovoda. kod nas je to redovito traumatično iskustvo zbog kojeg unaprijed smišljamo razloge samo da ih izbjegnemo. iritantno, tronuto limeno tuljenje, crna rijeka ljudi tupog pogleda, pop koji recitira pa mu se omakne i da pogleda na sat hoće li stići na ručak, sve to oko neukusnih, masivnih mramornih platoa s anđelima, kapelicama, krunicama i zagušljivim smradom peluda i lampiona. malo istočnije, recimo u unutrašnjosti srbije, pogrebni običaji prešli su i granice groteske. tamo ožalošćeni kupuju zavjetne darove, zlato, kubure, ikone i to onda stavljaju kraj pokojnika, plaćaju se babe narikače, sviraju cigani trubači s druge strane, hinduisti recimo smrt doživljavaju kao prijelaz i zaista se nekako čini da u to vjeruju. na njihovim sprovodima nema ni pretjerane radosti ali ni iritantnog i potpuno nepotrebnog raspirivanja tuge, tjeskobe i depresije kako se to radi na temperamentnom evropskom jugu i jugoistoku. mislim da je njima puno lakše nositi se s pitanjem smrtnosti (svoje i tuđe) nego nama jer su od malena odgajani da je promišljaju i prihvaćaju, a ne da kao mi tu temu ostavljaju za starost ili tabuiziraju.