Koncentrirajući se na položaj starogrčke tragedije kao najuzvišenijeg oblika njihove umjetnosti i života, razvija Nietzsche fascinatnu filozofsko-estetičku i životnu misao o antagonizmu apolonijskog i dionizijskog kao temeljnih životnih pokretača, zaključujući da su Sokratovo i Euripidovo odveć " apolonijsko " racionaliziranje i moraliziranje uškopili snagu grčke tragedije, uništivši jedinstvo " dionizijskog načela u apolonijskom ruhu " postignutog kod Sofokla i Eshila, jedinstvo koje Nietzsche ponovno otkriva u Wagnerovim glazbenim djelima.