Kako da se ne sjetim (ili kako da zaboravim) svoju Gordanu, koja me je uza sva opravdana žaljenja (da sam leš i nevrijedan živ ljenja) svakodnevno posjećivala u Vojnoj bolnici, davala mi, svo jom ljubavlju, snage da preživim nešto što se nije dalo preživjeti, donosila mi klopu koju bih zamislio i gledala me svojim predivnim očima, ubrizgavala mi u krv, svojim smijehom, nešto što nijedna infuzija ne može zamijeniti, svađala se sa svojini roditeljima (vrlo tolerantnim ljudima), prijetila da će ostati u toj kući zalazećeg sunca, uz onaj ruski " portabl " televizor, za koji su trebale dvije tone baterija, jedan poderani čaršaf i istanjeno ćebe, ploče koje smo zajedno slušali, a potom, kad sam došao sebi, da se ne sjetim toga kako sam, u neko doba noći, uskakao kroz njen prozor i, baš zato što su njeni roditelji bili u susjednoj sobi, dočekivao zoru vodeći ljubav - ne jebajući se, nego, bukvalno, vodeći ljubav?