A sve je počelo davne devedesetsedme, kad su naše nevolje kulminirale, a banke svoje trezore otvorile... godine plaćanja stambene solidarnosti odoše u vjetar, bolje rečeno, u nečije tuđe stanove, a mi ostadosmo kratkih rukava... i bez novaca, i bez stana... i tako je to krenulo... potezom očajnika, koji hvataju zadnji vlak, kako bi osigurali svoj krov nad glavom, a ni poštene ušteđevine nemaju... i mnogi su se čudom čudili, i nisu baš vjerovali... ali... prijateljska, beskamatna posudba od 20.000,00 DEM, s mjesečnim vraćanjem kroz slijedećih pet godina, i čak četiri jamca, osigurali su nam dobivanje stambenog kredita... i kupnju stana... iako je, do zadnjeg, sve visilo o tankom koncu, jer su baš tada cijene stanova počele letiti u nebo, i u kratko vrijeme se gotovo udvostručile...