Ili smo svi mi prepušteni sami sebi i plavoj strijeli - kad ju ugledaš, stigla je?

Tada dolazi ON u oblekici koja nije za svaki dan i taman kad se želiš nasmijati na to jer se oko toga diže velika pompa, okreneš se iza sebe i na stolu ugledaš 10 vrsta pića koje nisi ni znao da postoje.

kad u snijegu koji se topi ugledaš prvi cvijet znaš da je vjesnik ljubavi moje volim te zbog onog što jesam kad sam s tobom bez tebe pustoš je u duši mojoj ti smiruješ bure i oluje u meni rijeke vraćaš njihovom toku bez prestanka teče rijeka ljubavi naše pristao si biti moja sudbina svaki dan.. svaki sat pristao si i jesi.. budi ja tebi.. ti meni po tko zna koji put kažem sve dok živimo bit ćeš u mom srcu neugašena i nezaboravljena ljubav moja previše te trebam udišem te.. ljubim te želim te.. previše volim te

Piše li još itko pisma?... i kad ste zadnji put napisali pismo?... i neću sad o pisanju guščjim perom, pa ni naliv-perom, ali recimo, kemijskom ili olovkom... jeste li imali običaj sjesti za stol, uz prazan list papira, pa svojim krasopisom ili švrakopisom, svejedno, prenijeti svoje misli i utkati dio duše u taj prazni papir, za neku dragu osobu?... ovo za one mlađahne, kojih je, ako ne laže anketa, na blogu najviše, jer nisam sigurna znaju li o čemu pričam... a za one najmlađe, vrtićke dobi ili prvašiće, mislim da je pismo već prešlo u kategoriju naučne fantastike... pa zar se ono ne piše tipkom na tipkovnici, rekli bi nam u čudu... u vremenu interneta, pisma bez olovke, papira i rukopisa, bez marke, poštara i poštanskog sandučića... vrijeme bez iščekivanja pisama, bez onih sitnih radosti kad u sandučiću ugledaš dragi rukopis... i na što mi se sveo sandučić, dođe mi da ga i ne otvaram... iz njega iskaču samo računi i minusi... jedne ne uspijem poplaćati i pozatvarati, već iskaču novi... čak više ni reklama nema, da razbiju " tešku matematiku ", jer ih je toliko, da su im čak i posebnu policu napravili...

Igrala sam se računajuči sa koliko ću bolje prolazit nego što to piše na planinarskim ozanakama.... jedan zavoj prije nego što ugledaš Sv. Brdo sam malo zabluzila, pa sam se vračala nekih 300 m jer sam mislila da sam fulala, al srečom sve je bilo OK.... u podnožju Sv. brda sam srela V C kak se već vračaju i veselo kreču prema Vlaškom gradu.

Kao kada ugledaš maleno jezero i sigurnom ga rukom pretvoriš u more.

Sramota tko sebe naziva Hrvatskim kraljem. Tolika količina mržnje nije postojala ni kod radikalnih Srba na početku rata koliko se sad pokazuje prema Bosanskim Hrvatima. Halo kraljčino, ta mržnje kojom se hranite samo vas izjeda i nemate napredka u životu jer ste okupirani Bosančinama. Žalosno ali ispada istinito mrzit se mora nije bitno koga. Prihvati činjenicu da su oni tu oko tebe, u velikom broju da ti ništa ne možeš promjenuti. Pusti kralju kako je bilo jer ne možeš prihvatiti istinu, okreni se životu jer će te mržnja uništiti. Znam da ti je teško ali pokušaj da se ugledaš na te bosančine, oni ne mrze ni one što ih protjeraše a bogami ni ove što im pomogoše. Kralju izvuci samo pouke iz sveg toga i bit ćeš sretan vjeruj mi na riječ.

Lako zaboraviš na prijatelje kad ugledaš vlastito ime i prezime na kućnome ogrtaču skupoga njemačkog hotela.

Kad ugledaš palme i ' leandre, odmah ti padne na pamet: " Tu su palme, tu su ' leandri, tu su hrabri metkovski lađari "... mislim da su toga dana cijeli Metković i županija izašli vidjeti pripreme i natjecanje lađara, obućenih u predivne, žive, a opet " ponosno-tradicionalne " nošnje, pa trombonjeri od čijeg se pucnja zatrese svaka stanica u tijelu...

Da, naporno je trčati s jednog kraja grada na drugi, čekati u štiklama na castinzima i smrzavati se na snimanjima, ali onaj trenutak kad staneš na pistu ili ugledaš svoje lice u modnom časopisu je neprocjenjiv.

A što prvo ugledaš ne ženi?

I zato su mi sumnjivi oni ljudi kojima odmah s vrata njihova stana ugledaš na policama prekrasne, bojama ujednačene knjige.

@žvrks, iskušenje ti je kada si recimo gladan, ugledaš banane oko Gaginih bokova, pitaš da ti je da jednu, ona neće, a ti je zvekneš i tako iziđeš čvršći iz te nevolje.

@ Sheole, a zašto se ti loviš nas psovača, ogovarača i općenito lažnih i licemjernih katolika da opravdaš svoju nevjeru i prezir prema Vjeri i Katoličkoj crkvi a ne uloviš se Svetaca Katoličke Crkve pa da se malo ugledaš na njih?

... poželio sam nešto napisati danas, ali mi je glava bila nekako totalno prazna... niti najmanje naznake o čemu bi mogao... totalna bezidejnost... već duže u glavi imam ideju o postu koji bi govorio o meni kao lošoj osobi, gdje bi izbacio sve one neke loše stvari, kritiku sebe, ali ne znam kako to uopće započeti na neki pametan način... i onda se dogodilo jedno iznenađenje... mail koji mi je razvukao osmijeh, ali i probudio neka razmišljanja... i zato te loše stvari ostavljam nekoj drugoj prilici: -)) moja bivša djevojka je bila strašno nezadovoljna svojim faksom (nije mail bio od nje, ali ovo mi dođe kao neki uvod)... stalno mi je trubila o težini tih ispita, broju stranica knjige, nepravednim profesorima... moja reakcija je uvijek bila prilično loša i blesava, jer bi ja konstatirao da si je ona sama izabrala taj faks, pa sad valjda mora izdržati, znati se nositi sa svojom odlukom... naravno, ona se uvijek vadila na to da nije ona mogla znati da je to tako, međutim i ja sam išao na težak faks (ali sa ipak poštenim profesorima) i kad sam ga upisivao prilično sam dobro znao kakvo me " sranje " očekuje... i bilo mi je ponekad stvarno teško, ali nosio sam se s tim nekako, ponekad bolje, a ponekad lošije...... e sad, kako danas gledam na svijet i život, malo mi je žao da sam bio tako nekako ograničen u glavi, jer zašto mi nikad nije palo na pamet da bi mogao probati studirati i negdje izvan lijepe nam zemljice... ma znam i odgovor... zato jer bi to bilo još teže... možda i ne toliko sa aspekta težine ispita ili zahtjevnosti neke tako znanstvene discipline kojom bi se bavio (kako ovo pametno zvuči), nego uopće dovesti se u poziciju da upadnem tako negdje, izboriti neku stipendiju, financijski to sve podnijeti u obitelji, sve su to valjda bili tako visoki zidovi da nisam ni pomišljao da li ih je moguće prijeći... to je sve bilo nešto daleko i nedostižno i za neke druge ljude... danas mi se stvari ne čine tako nedostižnima... žao mi je i da sam ko klinac bio toliko zajeban da nisam htio trenirati plivanje ili tenis, na što su me starci pokušavali nagovoriti, a danas mi je takvo zadovoljstvo otići na bazen ili se ispuhat na tenisu... ponekad loše procjenim neku situaciju, ne riskiram, a uvijek sam najljepše stvari doživljavao kad bi skrenuo s nekog utabanog puta... i zapravo se divim toj jednoj dragoj djevojci... jer tako je mlada, a živi puno hrabrije od mene... i ovih je dana tužna jer mora otići, daleko, preko bare, na faks, daleko od svoje obitelji i prijatelja, ali svejedno, na kraju priče će znati puno više toga nego ja i proći će puno više toga nego ja... a i već sad je odraslija od mene: -))... i moći će biti ponosna što se sa svojim talentom izborila za takvu priliku i što je imala hrabrosti iskoristiti je... a da mi fali, fali mi: -))... planiram opet neko mini putovanje uskoro, nadam se da ću uspjeti... i ipak sam smislio jednu želju za ovu godinu: želim putovati... volim putovanja... volim upoznavati ljude i krajeve koji su drukčiji od ovih koje ugledaš svako jutro kad se probudiš... jer iako ti je ono tvoje uvijek najdraže, upoznavanjem i prihvaćanjem različitosti možeš postati samo bolja osoba... moja najdraža izreka koju sam jednom već spomenuo kaže da granice nisu stvarne, one postoje samo u ljudskim glavama... volio bih da moje s vremenom potpuno nestanu...

Vjerovatno ćeš (osim kukaca) vidjeti najviše ptica (vrabaca, grlica, kosova, sjenica, kukavica, vrana i gačaca, djetlića i žuna, visoko na nebu kakvog jastreba, lunu... na livadama fazane, noću sove...... zatim žaba, daždevnjaka, čut ćeš miševe po lišću, možda ako si tiha ugledaš bliže vrhu i kakvu guštericu kako se sunča na jutarnjem suncu.

Kad se voziš na karlovačkoj cesti iz Veljuna preko sela Lapovca, Cvijanovića brda i male Gline, te razgledaš tužna, korovom, borovljem, grmljem i divjom vinikom obasuta polja, na kojih gdješto samo kukuruza, sirka i proje raste; razblaži ti se oko, kada s lieva na dalekom brdu opaziš gradinu Kremen sa selom i crkvom; a još te više obastre veselje, kad pomoliv se iza sela i brda Cvitovića, ugledaš na daleko bieli Slunj, izpod visokih gorah u krasnoj okolici.

Nijesi mu se mogao ukloniti s puta, ako ga ne ugledaš još izdaleka, a crvena konjska griva i duga Kalina kosa vijorile u zraku

Nema ljepšeg prizora kad nakon čišćenja prašine, usisavanja, peglanja ili kuhanja ugledaš zadovoljnu ženu.

Slijedi pregled tv programa i slučajno ugledaš kako između reklama tu i tamo ubace neki program koji je kvalitetan naravno odabrao Đelo.

eeee Anđelko.. moraš, osim onih francuskih biskupa, pročitati i Doktrinalnu notu, o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkom životu pape Benedikta XVI (doduše, kad je pisao bio je samo Šef sv. Oficija) prema tome nemaš argumenata bilo bi ti bolje da se malo ugledaš na svog prijatelja don Grubog i malo angažiraš na našoj strani. jer vidiš da ovi tvoji liberalni kolege upiru svom snagom u ove dvije kreature od SDPa i HDZa

Preporučam putovanje navedenom rutom pa ćeš doživjeti šok, nevjericu i osmijeh od uha do uha kad podno autoceste ugledaš Otočac, tok Gacke i tri njena izvora u daljini.

Burice... bolesno si ideje pokupio u svoj retardirani mozak... Nek ti padne mrak na oči svaki put kad ugledaš hrvatsku zastavu i bilo koje naše obilježje Marš na traktor i furi u šumadiju odakle su tvoje pretke turci poterali de-bilu

Tu je već problem misliš se šta da mu kažeš kad ne znaš ni sam u čemu je problem.Razlog ima samo treba da shvatimo da smo metoropati.Poslije neprspavne noći uglavnom ugledaš da je u pitanju promjena vremena.Vjerovatno je pala kiša ili samo što nije.

Mama mi je pak govorila kako porod jako boli, ali da na sve zaboraviš kada ugledaš to malo divno biće (obvezno bi u tim pričama kao utješnu činjenicu isticala da je zubobolja u usporedbi s boli rađanja teža jer ona ne prestaje ni nakon određenog vremena).

Pratiš ga pogledon, pratiš kako nestaje u daljini i onda umjesto jata luca ugledaš koču u izmaglici horizonta.

Šuškanje neke bubice u pijesku te probudi iz uživanja i počinješ gledati svijet koji živi u tom malom hladu, maloj oazi velike Namibijske pustinje, na samom jugu (boguizanogu) i koga ugledaš, da njega, tako sićušnog, tako savršenog i neobičnog, smjestio se udobno u tom malom carstvu hladovine, biće koje uspijeva preživjeti od tako malo tekućine i toliko puno sunca uzimaš ga u ruku, pažljivo, nježno stavljaš ga u posudicu i spremaš u torbu, krećeš opet na put, ali ovaj put kući.

Teško je opisati osjećaj kada odjednom ugledaš nešto iznimno.

Jednom mi je netko mudar rekao: ' Nekad pogledaj u neki izlog ili ogledalo i kad se ugledaš, sjeti se: I KAD NAM JE NAJTEZE, MI CEMO PREZIVJETI. ' I ja mu vjerujem.

No, nema veće sreće od one kada nakon radnog dana dođeš kući i ugledaš kako te uvijek, bez obzira na sve, one dočekaju s veseljem.