Sindikati bi se u takvoj situaciji, ukoliko bi i dalje htjeli postojati, morali okrenuti onome što doista tišti zaposlenike: pravednijem vrednovanju minulog rada, striktnom pridržavanju ugovorenih rokova isplate plaća (i kažnjavanju kašnjenja), osnivanju radnih sudova (sad nam, dok za sve optužuju medije, sindikati govore da u dva puna desetljeća nisu uspjeli proći s tom inicijativom, ej, ekipa, alo, pa zašto se niste bacili sa Savskog mosta još prije petnaest godina?) pravednoj regulaciji naknada za rad nedjeljom i praznicima, otvaranju ponekog novog radnog mjesta umjesto potplaćenog prekovremenog rintanja, ravnopravnosti spolova, sufinanciranju zaposleničkoga obrazovanja i dokvalificiranja...