upravo sam skončala s terapijom koja me učinila otvoreno gnjevnim adolescentnom, koji besciljno sluša nirvanu obložen salom generated by podravka, slastičarski odjel. što i nije tako loše jer sam bila izgubljeni, tužni adolescent. nakon što sam drugi put pala vozački nisam napravila darmar i sjedinila se o tuđi trošak s ogradom, bez ograda, nego sam zaplakala. ali, loše je. jedva hodam ulicom ilicom. vukovarsku podnesem. osjećam svaki suvišni gram (od njih sedam tisuća) kao praskajući deformitet. iako, sad sam više nego ikad skulpturalna. ne znam to nositi. jedemu, najbolju liniju donosi anksiozni poremećaj ujutro: tresavica u krevetu, nagon za riganjem pri vršenju nužde. hranjenje mačke, koju mrziš jer nije pokojni, vjerojatno tvoj posljednji mačak, sumnjivim konzervama. nagon za riganjem dolazi dvaput. šetnja s majkom od koje se ne odvajaš jer ti je potrebna da te razuvjeri da se nećeš ubiti. žareće senzacije u tijelu prestaju jednom kad uloviš ritam. doručak koji nekako prožvačeš. onda čekaš što će biti ostatak dana, dronjku dana - scenarij se ponavlja. pokušavaš jesti, spavati. noći su mučne, jer opsesivne misli i dalje misle.