Tako skulpture u sedri, poliranom drvu, te naposljetku i u metalu, kao Vlahovićevom najdražem i najpogodnijem materijalu, poprimaju ulogu zagonetnih artefakata složene i tankoćutne umjetnikove svijesti, materijalnih uobličavanja njegovih najfinijih i najdiskretnijih psiholoških prijelaza i raskršća, koja samo na prvi pogled zadržavaju distancu prema promatraču.