Nedvojbeno je da je Kina hit, ali ni ona ne može resti eksponencijalno u nedogled tako da teza o Kineskoj dominaciji je pomalo paranoidna.Činjenica je, da velika većina roba se tamo proizvodi s prvobitnom namjerom izvoza no kako raste standard lokalnog življa tako će i njihov izvoz morati stati prvenstveno da zadovolji domaću potražnju, resurse za to oni nemaju i direktno ovise o svijetu kao i ostali na koncu.Dakle već danas se događa da brendovi koji su odselili u Kinu u nadi da će od tamo crpit jeftini input i biti izvozno orijentirani postaju zapravo pogoni za zadovoljavanje lokalnih proizvoda.Ono što su Kinezi mudro napravili je uvjetovanje predaje know-how-a prilikom otvaranja tvornica što su pohlepni kapitalisti popušili zajebavši se dugoročno. Jedini naćin da se zapadni svijet odupre uvjetno rečenoj invaziji kineskih proizvoda je ponuditi value for money svojih proizvoda jer realno gledano dobra debela većina kineskih proizvoda je škart i služi za jednokratnu upotrebu pod time ne mislim na visoku tehnologiju poput gore navedene nego na robe široke mase kao npr. igračke. Sretnom okolnosti se pokazuje Kinesko vlasništvo nad euro-američkim financijskim derivatima jer zahtijeva njihov veći angažman u rješavanju globalnih problema. Razlog tome je prvenstveno strah od gubitka:), kao npr. u slućaju Grčke, najveći zagovornici njezinog opravka i stabilizacije upravo vlasnici njezinih obveznica:). Znaći realnog straha od Kineske dominacije nema jer vrijeme će pokazat njihovo usporavanje gospodarskog rasta koji je btw napumpan javnim radovima, a tu se otvara prilika za sve koji se bave proizvodnjom da se vrate korjenima a to je dobar, pouzdan i kvalitetan proizvod koji mora imati i svoju cijenu.