Zvala me Bjelica... to je u bošnjačkom zvučalo bjel ' ca, ouu džizs, mrzila sam tu riječ, ne volim se toga ni sjetiti... poput imena za ovcu, to neugledno ime nikako nije išlo uz dugačku mršavu djevojčicu koja ispod oka glada svoju bošnjačku familiju, krupnu tetku nezgrapnog stasa bez struka, koja u prolazu neočekivano zaskače djecu, u neobranjivi klinč, utiskujući im mokre zvučne poljupce... ouu džizs, ona je grizla za obraščiće, oštrim sjekutićima... onda se ona slina još neko vrijeme sušila na glatkoj dječjoj koži i bilo ju je nemoguće izbrisati... cmakala bi te blizu uha pa bi ti pola glave odzvanjalo neko vrijeme... uhh, ta samoživa tetka je radila što je htjela... da mi je bilo odgurnut ' je snažno... a ipak, voljela sam tu tetku... jer je bila dinamična, neposredna, nasmijana, iako nimalo profinjena, ali baš bez zrna ikakve elegancije... iznad svega, užasno glasna i davež: