Samo još jedan dan prošao je kao ugrožena kap vode na dlanu, čekajući na tamnija vremena, kad se sve crno uvlačilo pod kožu i pod njom i ostajalo, a svi misle da je moj život savršen, rekoh sebi i uvjeravam se sama u tu pomisao, da je mnogima svijet u pogledu daltonista, i postajem fobičar, strah od svjetlosti guta me, i tjera me na plač, kako živjeti u svijetu gdje svijetlo ubija, Zbog čega se uopće trudim uprijeti pogled u Sunce i držati ga dovoljno dugo da oslijepim i više se ne vidim u odsjaju oka svojih prijatelja, namjerno ostavljena ruža da uvene pod mojim pogledima, okrutnih dimenzija, i spremam se na polazak ka utješnom zagrljaju mjesečine, zauzvat pokvarenom Suncu, jer je oprao svu prljavštinu sa groba moje sudbine koju sam godinama nastojala usavršiti.