Zar ne vidiš da drhtim kada te ugledam, zar ne osijećaš da se budin jutrima kada i ti?... da me uznemiravaš... da te sanjam, a znam da snovi ne mogu biti stvarnost... da sam sretna znajući da ćemo se sresti... da ću te pogledavati skrivajući pogled... da te trebam a znam da nikada nećeš u potpunosti nečeš biti moj...... zašto baš ja moram za tobom patiti uzaludno iščekivati da te sretnem barem jednom tjedno da samo tada budem pored tebe na daljinu.... ja moram maštati da si sa mnom da si pored mene... izgovarati u sebi tvoje ime jer ako ga gažem glasno duša me boli... moram kriti ljubav prema tebi, i prepuna sam tuge i patnje... zašto mi je sudbina toliko čudna, a ja ipak uzdignute glave idem dalje ponosna na sebe, na sve što imam.... ne mogu plakati, a duša je puna boli jer pripadaš drugoj, a po zvijezdama si moj. znam da mi je uzalud sve, ali ne mogu si pomoći jer iskreno volim i želim biti tvoja makar samo jedan dan ljubav sam osijetila istog trena ugledavši te, osijetivši toplinu u tvojim očima tog trena sam znala da te sudbina veže uz mene da ćemo jednom biti zajedno i tek tada ću u potpunosti biti sretna, tek tada ću disati punim plučima i radovati se životu, tek tada ću biti ispunjena i osijećati mir.