I tako mi kroz minska polje po stazici našli našu stijenu koja izgleda jako škrapasto, a i Velebitaši su rekli da je jako neugodno penjati po tim dubokim i položenim škrapama koje vam drobe stopala.

Prve je na izlazu dočekalo 10 - tak umornih Ž-ovaca i vijesti da su Muda došla do - 500 m i omanjeg možda povremenog sifona, da su Velebitaši u Munižabi proširili suženje i prošli novih 200 m dugog i 100 m dubokog kanala koji ide prema Burinci - sve u svemu buran vikend na Crnopcu.

Posljednjih godina Velebitaši, prije ljetnih ekspedicija na Velebitu, posjećuju dublje jame kako bi se poboljšala psihofizička pripremljenost svakog speleologa, a posebno onih manje iskusnih.

Upravo stižu Velebitaši - sami dečki a cure u bivku.

Osim navedenih ronioca, na dno su ove godine spustili slijedeći Velebitaši: Darko Bakšić, Tanja Bizjak, Sunčica Hrašćanec, Lovro Hrust, Dubravko Kavčić, Ivica Radić, Siniša Rešetar, Ana Sutlović, Darko Troha, Vedran Vračar i Ivančica Zovko.

IIstovremeno s našom akcijom, istraživanjima Crnopca priključili su se i Velebitaši.

Velebitaši u Pantaganu, Aida i ja ćemo iscrtati predzadnji put opremljen kanal pred ulazom u Dinamik, a Anton i Vjetar će opremiti i penjati Grimasnicu.

Silazom u vertikalu nakon 22 m slijedi horizontala s tragovima i pronađenom označenom točkom A89. Krajem 2006 - te Velebitaši su započeli s istraživanjem centralnog dijela Kite.

Velebitaši su se zbilja potrudili oko organizacije, bila je mjuza cijelo vrijeme, i besplatna cuga i klopa.

Ja sam završila planinarsku školu u Željezničaru, instruktori su odlični, i ekipa isto ali izleti su mi bili malo previše " obični "/monotoni, kad sam vidjela gdje su recimo Velebitaši išli mrak mi je pal na oči, no dobro, to je već neka druga priča.: rolleyes:

Razgrabilo se ono malo hrane što su velebitaši imali kod sebe ostale ekipe su naivno ostavile svoju spizu više u meandru.

Nek velebitaši krenu od 460 pa dalje, Teo nek vodi pogledat sporedni meandar u Zoranovoj vertikali, SOM-ovci će crtat šta je ostalo u meandru od prošle godine...

Napomene: Smjer je prvi put ponovljen tek nakon 16 godina (u lipnju 2007.), a to su učinili Velebitaši Bojan Čobanić i Nikola Šoić.

Subota ujutro formiranje ekipa; Bakša; Loris, Tihana i Matija će krenuti u Vertikalu u Perzijskom kanalu što je prvi put da su Velebitaši ušli u ovu stranu Kite - prilika za upoznavanje s ovim dijelom.

Ako itko, onda Velebitaši znaju sve o skloništima.

Nedostajali su mi Velebitaši i nedostajalo mi je špiljarenje unatoč brojnim poznanstvima i vezama sa litvanskim špiljarima u Vilniusu.

U nedjelju smo se, nažalost probudili s lošim vremenom pa smo se grijali kraj vatrice koju su zapalili i održavali velebitaši i druzili se s njima.

Poslije ubadamo par piva u dućanu i odlazimo do GSS kuće gdje se nalaze velebitaši i željezničarci i svi ostali.

U 2, ne ju tu, stižu Velebitaši Matija Čepelak, Ana Bakšić, Tea Selaković, Marko Rakovac, Anja Žmegać s gostima iz Beograda, ASAK-a; Dimitrije Dimitrijević Mićko i Vladimir Milutinović - Dr Kobi, a za njima i mjerisvašta ekipa Dalibor Paar (SOV) s loggericama Jelenom Drakulić i Matejom Blažević (SOD).

Ne dajte Velebitaši da ta kategorija umjesto vas pobere ordenje zasluga (05. 08. 1983 PD Risnjak, Zagreb)

Prvo su, uglavnom iz svoga džepa, dali Velebitaši, a materijal za njega smo se snalazili na sve moguće načine.

Presudnu pomoć su nam pružili mr. Gajo Petrović iz Novog Vinodolskog i gospodin Kosanović iz Ogulina, gospodin Vlado Franković iz Zagreba, pa Velebitaši iz Šipada i Exportdrva.

Bilo je to davno, 1952. godine, kada su u vremenu od 10. do 20. listopada Velebitašice i Velebitaši i stvorili ovo sklonište.

Prije toga na priječenju Velike Kapele od Bijelih do Samarskih Stijena Velebitaši su došli ovamo, bio je s njima Vlado Matz i kada je ugledao okomice stijena i u njima polušpilju iznad duboke vrtače, a sve nasuprot mnoštvu tada nepoznatih stjenovitih vrhova i gromada što ih danas zovemo Amfiteatrom, oduševljen je uzviknuo Ratko bi ovdje bio presretan.

U doba o kojem ovdje govorim, godine 1949. - 1952., Velebitaši su bili jedini u ovim brdima.

Slijedeći tradiciju Velebitaši su i 1992 bili na speleološkom kampu u Njemačkoj.

Velebit se našao u jednoj, na žalost čestoj, tužnoj i teškoj situaciji, u neprilici u kojoj su velebitaši uvijek ispoljili svoju snagu, raseljeni po cijelom svijetu i skupljeni ovdje u domovini, odlučili su obnoviti Ratkovo sklonište.

Jedna od mnogih samoborskih narodnih pjesmica koju su " Velebitaši " odavno usvojili.

Tu i mnoge druge međimurske pjesme " Velebitaši " pjevaju kada se već umore od onih glasnih koje iziskuju veći napor glasnica.

Na jednom tako kompletnom tulumu od više sati " Velebitaši " otpjevaju i do stotinu raznih pjesama.