Najzastupljeniji su portreti s kraja 15. do polovice 20. st., koji prikazuju članove vladarskih i velikaških obitelji poput ugarsko-hrvatskih kraljeva, Habsburgovaca, Draškovića, Erdödyja, Kulmera, Jelačića, istaknute pripadnike svećenstva, vojske, građanstva i intelektualne elite tadašnjeg vremena.

To je vrijeme u kojem su strane putujuće družine, prvenstveno njemačke i talijanske, izvodile predstave na tadašnjim preinačenim pozornicama gornjogradskih velikaških palača.

U drugoj polovici XIV i u prvim desetljećima XV stoljeća, s gospodarskim osloncem na cetinsku kneževinu, Nelipčići ponovno postaju jedna od najutjecajnijih i najuglednijih hrvatskih velikaških porodica.

- Ne tarite si glave, velemožni gospodine, na putu u Zagreb imade puno velikaških štacija, pa se moj gospodin svâk gdjegod u gostima pozabavio.

Na brijegu iznad Žakanja nalazio se dvorac Šimunec, u XVII stoljeću nazivan Šimunvrh, što ga je 1651. godine Petar Zrinski darivao Gašparu Colariću, da bi zatim kroz stoljeća prelazio iz ruku mnogih velikaških obitelji, zaključno s obitelji Vuk.

Među ostalim za vrijeme zimskih raspusta kao i ljetnih praznika bio je od hrvatskih povjesničara najčešći arhivski gost sljedećih arhiva: Zagreba, Beograda, Ljubljane, Koprivnice, Križevaca, Varaždina, Trakošćana, Zadra, Splita, Trogira, Šibenika, Dubrovnika i Kotora te stranih Beča, Budimpešte, Košica, Praga, Bratislave, Graza, Rima, Napulja, Venecije, Milana, Firenze, Bologne, Padove, Barija, Monte Cassina, La Cave, Cividala, Pariza, Londona, Bruxellesa, Šopronja, Kološvara, Pečuha te drugih tada još velikaških arhiva.

Trudio sam se pri svem da vjerno prikažem i ostalu povijest naše domovine, da karakterišem život velikaških porodica, njihove stranke i svađe.

Draškovići su jedna od najstarijih velikaških obitelji u Hrvatskoj, podrijetlom su pripadali nižem plemstvu u Lici.

Zvanja velikaških službenika bila su Komornik i Ključar (lat. claviger), po dužnostima na velikaškom dvoru ili imanju, kuriji ili marofu.

Grad je bio u posjedu raznih velikaških obitelji, a najpoznatiji po obitelji Zrinski od 1546. do 1671. god, kada je doživio i najveći procvat.

Palača je tijekom prošlosti često mijenjala vlasnike i stanare te je bila odraz društvenog i materijalnog stanja velikaških obitelji.

Građani su stoga nalazili prigode graditi svoju slobodu i političku moć koristeći se naponima između crkvenih, velikaških i carskih moćnika.

Tijekom prošlosti bio je u vlasništvu brojnih velikaških obitelji - Keglevića, Kollenbacha, Schlaum-Lindena, Ottenfels-Geschwinda.

Vir kroz ovo vrijeme dolazi u posjede raznih velikaških obitelji, a Virani na otoku žive i rade kao koloni koji dio prihoda od obrade zemlje i uzgoja stoke daju vlasnicima otoka.

Jačanjem plemićkih i velikaških obitelji brojni se plesni događaji održavaju u zagrebačkim plemićkim gornjogradskim aristokratskim palačama.

Ona su se u srednjem vijeku pretežno nalazila u posjedu velikaških i plemićkih obitelji, od kojih su neke bile trajno nastanjene na tome tlu, kao na primjer Čeminački, Biljski, Monoštorski, Lučki i drugi, a nekima su se matični posjedi nalazili u okolnim krajevima, npr.

Područja zanimanja istraživača bit će usmjerena na sve vrste zbirki: bivše privatne knjižnice velikaških obitelji, crkvene knjižnice te državne i javne knjižnice, na proučavanje života i djela poznatih hrvatskih knjižničara te na istraživanje razvoja, utjecaja i međusobnih dodira hrvatskih i drugih europskih knjižnica i knjižničara u 19. i 20. stoljeću.

Ti nemiri proširili su se i u druga područja i poprimili obilježje općeg seljačkog ustanka protiv velikaških zamkova i crkvenih imanja.

Konrad je htio da ga naslijedi osmogodišnji sin Henrik, ali on je umro već 1150. U Fridrikovu korist govorilo je više činjenica: njegovi roditelji bili su iz dvaju suparničkih velikaških obitelji pa je bilo za nadati se da će Fridrik barem djelomično stišati njihove sukobe; također je slovio za mudrog političara i diplomata, odlučnog čovjeka od djela.

Hrvatsku je teško pogodilo uništenje dviju najznačajnijih velikaških obitelji, Zrinskih i Frankopana.

Radnja je tako smještena u Donju Varoš, koja je bila u Varničinoj vlasti, Gornju Varoš i Tvrđavu, kao i u druge povijesno autentične ambijente, od razbojničkih skloništa u Čepinu i Bijelom Brdu, do velikaških dvoraca u Valpovu i Retfali.

Konkurentske su kandidate za općehrvatski jezik pomela historijska zbivanja: čakavsko-crkvenoslavenski amalgam hrvatskoga sjeverozapada nestao je u Osmanskoj invaziji; čakavska je renesansna bujna literatura usahnula pod ravnodušnom mletačkom dominacijom; zamisao sjevernohrvatskih protestanata o općem jeziku čakavsko-kajkavske stilizacije, locirana u 16. stoljeće, propala je zbog marginalnosti i nestanka protestantizma u hrvatskim zemljama; sličnu je sudbinu doživio i hibridni, čakavsko-kajkavsko-štokavski jezik Ozaljskoga kruga u 17. stoljeću sa smaknućem velikaških porodica Zrinskih i Frankopana 1671. Za to je vrijeme obogaćeni dubrovački jezik, u međuvremenu postavši i regionalno bosanskim uz jači udjel - ponjekad dominatan - ikavice, proširio svoj djelokrug u dubinu zaleđa, te uz nješto izmijenjen sulik silom planera protureformacije u razdoblju baroknoga slavizma postao dominantnim hrvatskim jezikom, s najviše izvornih govornika, zemljopisno najprošireniji i u posjedu najrespektabilnijega korpusa pisane riječi: vjerskih tekstova (Ivan Bandulavić: Pištole i evanđelja, 1613., Bartol Kašić: Ritual rimski, 1640., neobjavljeni do kraja 20. st. kompletan prijevod Biblije, 1620. - 1640., Matija Divković: Nauk krstjanski, 1611., Besjede, 1616.), filoloških radova (Bartol Kašić: Institucije ilirskog jezika, 1604., Jakov Mikalja: Blago jezika slovinskoga, 1649.) i umjetničkih (Ivan Gundulić. Suze sina razmetnoga, 1622., Ivan Gundulić: Dubravka, 1628., Osman, prvotisak 1826.).

U periodima ugarske vlasti nad gradom, dužnosti gradskog kneza obnašaju različiti članovi istaknutih hrvatskih velikaških obitelji.

Kneževske obitelji Habsburg, koji su je davali u zakup svojim vazalima, često kao hipoteku za novčane poslove: knezovima devinskim (1379 99), obitelji Walsee Enns (1399 1435), a zatim su neko vrijeme izravno njome vladali imenujući kapetane iz različitih velikaških vazalnih obitelji (Della Torre, Rauber, Pruschnig, Dür), koji su vladali knežijom u njihovo ime.

Fragmentarni podaci koji se nalaze u pojedinim zapisima samo potvrđuju kako je riječ o jednoj od najjačih velikaških obitelji, koja je vrhunac moći postigla na prijelomu XIII. u XIV. stoljeće.

Zagrebačka publika upoznala je plesnu umjetnost još potkraj 18. stoljeća, u vrijeme kad su strane putujuće družine izvodile svoje predstave na tadašnjim preinačenim pozornicama gornjogradskih velikaških palača, a povremeno i kroz cijelo sljedeće stoljeće.

Otada se Liburnija, zajedno s Istrom, nalazi pod vlašću nekoliko njemačkih velikaških obitelji Andechs-Meranski (po kojoj cijelo područje od Raše do Rječine nazivaju Meranijom ili primorskom zemljom), grofova Devinskih i potom Walseeovaca.

Neuspjeh urote označio je kraj starih velikaških obitelji Zrinskih i Frankopana.

Važniju ulogu u životu koprivničkog kraja imala je sve do velikaških sukoba 1446. godine utvrda Kamengrad na sjevernim obroncima Bilogore.

Genealogije velikaških obitelji uvijek se pomno vode, tu ne može biti zabune.