U Francuskoj su pak obilježja struje u svojim filmovima nastavili pronositi ne samo Marcel Carné, koji je u svom remek-djelu Djeca raja (1944) duhovne težnje struje doveo do statusa mita, nego i potkraj? etrdesetih nekoliko redatelja koji su tada realizirali francuske ina? ice crnoga filma, Henri Georges Clouzot, najistaknutije u filmovima Quai des Orfevres (1947) i Manon (1948), René Clement filmom Zidovi Malapage (1948) te Yves Allegret djelima kao što je Jedna mala lijepa plaža (1948), potom 1950 - ih Jacques Becker, posebice u Zlatnoj kacigi (1952), Claude Autant Lara u filmovima Bila je no? u Parizu (1956) i U slu? aju nesre? e (1957) te, u svom specifi? nom stilu, René Clair filmom Ulica snova (1957), naposljetku i gotovo svi redatelji novog vala, najistaknutije François Truffaut, ali i? esto Claude Chabrol, a da su motivi struje zaista postali sastavnim dijelom francuske filmske kulture svjedo? i i? injenica da jedno od najpoznatijih djela takozvanog neobaroka, film Veliko plavetnilo Luca Bessona, osim izrazitog nastojanja na tvorbi poeti? ne atmosfere, svoju fabulu gradi na motivu bijega od zbilje društveno marginalnih junaka.