Ratko je internet entuzijast i strastveni surfer, vječiti optimist i pionir u hrvatskim web sferama.

Bit će bolje... ja san vječiti optimist

ja uvijek kazem da se ljudi u srzi ne mijenjaju, ali isto tako postoje osobe koje su kompatibilne ma koliko loši kao osobe bili. netko izvlači ono najgore, a netko drugi najbolje iz iste osobe, odnosi između dvoje ljudi su uvjetni. ako ti netko zrači (a jbg. opet ja o zračenju, da se neću ozračit: D) mirnoćom uz takvu osobu ćeš tesko biti nervozan, ako osjetiš toplinu, uz takvu će ti osobu biti ugodno, ako je osoba prevrtljiva, nikad ne znas na čemu si s njom, pa tako to razvija neku nervozu koja se prenosi na nas. ne mora biti da je on loš čovjek, on je samo čovjek od kojeg se očekivalo da ozeni baš tu djevojku koju je obitelj odobrila, koja je ostala trudna. njih dvoje nisu kompatibilni i samo izvlače ono loše jedno od drugog, a to ne znači da on nije sposoban prepustiti se samo jednoj osobi i biti " normalan " obiteljski čovjek. stvar je u tom sto je on slabić i mozda čak i nedozrela osoba koju je zivot mazio. e sad, kad sam izfilozofirala, a kako sam ja vječiti optimist ne mislim da si kučka, ti si mu bila kako mi se čini nekakav stup na koji se uvijek mogao osloniti, netko tko nema očekivanja i kom se ne mora dokazivati. s tobom je mogao biti miran, ti si ona koja je izvlačila onu njegovu dobru stranu, mozda slabosti koje je skrivao a tebi ih mogao priznati, s tobom je mogao ON biti ON, bez straha od nerazumijevanja.

Po zanimanju psiholog, po uvjerenju vječiti optimist.

Neće valjda biti tako loša i sljedeća godina, komentira vječiti optimist Nikola.

I dalje sam nažalost ili na sreću vječiti optimist, pa vjerujem da ovo neće biti aktualno i za deset godina.

Naravno, recesija je i na ovom području učinila svoje, ali Marija to puno ne smeta, jer zna da se stvari uvijek nekako ipak mijenjaju, bit će bolje svima, on je vječiti optimist i kao takav ne predaje se nikad.

Dr. Slavko Žagar, dobar poznavalac naših planina, odličan vodič i vječiti optimist, predložio je da na uspon krene veća skupina.

Dok je Igor bio stalno tužan i neraspoložen, beznadni pesimist, dotle je Zoki bio stalno vedar i nasmijan, vječiti optimist.

Takav sam, vječiti optimist - ivan-cro, 3.9.12. 19:42

Kao vječiti optimist za mene je čaša uvijek polu puna.

Možda bi to bio i logičan i pravedan ishod, jer je i Goran priznao da je Ivan bio inicijator i vječiti optimist u subotu kada su nam nakon 0:2 u setovima sve lađe potonule.

Kockar To je vječiti optimist s vječitim minusom u banci.

Ali premda sam vječiti optimist, bojim se da je to utopija.

Bio je izuzetan suradnik, veliki radoholičar i vječiti optimist.

Ma znam ja da ja to neću stić naučit... al svejedno moram malo dramatizirat.... al opet.. možda ipak ima nade, nada umire posljednja.... ja sam vječiti optimist....

Vječiti optimist kad je repka u pitanju kakav jesam, a i kad je Niko Kranjčar u pitanju.

.... garavica.... vječiti optimist, ima i dobrih, al ' i puno onih što iskorištavaju dobrotu, i vjeru u ljude.. danas, pa gdje su danas prijatelji,... gdje se izlazi, kada?, svi u svojim kućama.

On je vječiti optimist tako da i dalje pozitivno razmišlja.

Međutim nije sve tako crno kao vječiti optimist nadam se a i osjećam da je pred nama bolje razdoblje za Hrvatskog čovjeka.

nestala sam.. nije me bilo. puno sam razmišljala, a malo pisala. na neki način polako sam se povukla u sebe, a na drugi, toliko jako trebala društvo. osjećala sam samoću, strah, izgubila sam vjeru, izgubila nadu. nisam imala želju, niti volju za bilo što. već neko vrijeme pokušavam shvatiti što i kako dalje. što učiniti kad čovjek dosegne svoje prijašnje ideale? što kad dosegne ono što je mislio da je vrh vrhova? ja sam bila ta koja je prva govorila: uvijek moraš znati što želiš nikad ne prestani sanjati uvijek mora biti nešto čemu težiš ove godine, od proljeća, imala sam osjećaj da imam baš sve. čak i moja sebična želja, da se doseli netko mog godišta u moje naselje s kim bi šetala pse, se ostvarila. bila sam presretna od prve, a onda neka tupa monotonija i nezadovoljstvo. kao da je netko u meni stisnuo neki prekidač i moje uvijek nasmijano lice i sada je bilo nasmijano, ali oni koji me dobro znaju, vidjeli su razliku. pomalo sam postala suicidalna. svjesna svih svojih moči, pa tako i moči nad vlastitim životom. odjednom su mi strahovi bili zanimljivi toliko da sam danima samo mislila što bi bilo kad bi se neke od stravičnih situacija dogodile. postala sam nezadovoljna. postala sam mrgud. postala sam cendravo njurgalo. postala sam sve ono čija sam bila suprotnost. ništa me nije zanimalo. ništa mi nije odvlačilo pažnju toliko jako kao moje crne misli. i nikako nisam mogla stati. kako? zašto? molim da mi netko da odgovor, kad ga sama ne mogu naći. kao vječiti optimist uvijek sam imala razlog više za život. uvijek razlog više za ići dalje. uvijek sam poticala one posrnule da ne potonu još dublje. a ja? što je samnom? što mi se dovraga događa? pričala sam s nekima o tome i najzanimljiviji dio je što i mnogi drugi imaju isti problem kao ja. dal je to neka epidemija? ili je to samo došlo vrijeme za odrastanje? koji nam se to vrag događa?

Kao vječiti optimist odlučio je na neki način motivirati sve te ljude kojima se doslovno preko noći počeo urušavati život na koji su navikli.

... eto mene opet. ovih dana mi je sve nešto loše... spava mi se otkad se probudim, a kako sati odmiču, sve manje... boli me cijelo tijelo... malaksala sam... čudno se osjećam. bila sam prehlađena... ali, to sam prošla... čak mi se ni ne hopše. nisam ni na svom tečaju bila baš nekak nemam volje... počinjem se brinuti za sebe... i kosa mi je počela ispadati... očelavit ću prije 25 te netko mora nešto poduzeti s ovim vremenom ili ću ja zaključiti da i ljudima treba hibernacija i napraviti si svoj brlog u kojem ću spavati do proljeća. ionako ne volim jesen... sve je tako smeđe i zmazano, dani su sve kraći, sve je hladnije... u tramvaju je sve veća gužva... tko još voli jesen??? ajme, eto, još ću i mrgud postati a inače sam vječiti optimist znate onu poslovicu: nakon kiše uvijek dođe sunce e, pa nekak mi se čini da u jesen to ne vrijedi. u jesen je nekako više paše: nakon kiše dođe pljusak... ali jesen je dobra za pisanje stihova... dođe lagana depresijica i taman... mrak se rano spusti, vjetrić fijuće, sve se smiruje...

Moj je problem što ja sve probleme gutam, ne želim priznati, vječiti optimist, i očito je da se sve to odrazilo na daljnji tijek bolesti.

Znam samo da sam bila vječiti optimist i da sam tako uspijevala u najtežim trenutcima.. kako za seba tako i za druge.. Sitnice me raduju ili su radovale... bila sretna sa mrvicama.... to pokazuje post od prije.. I sada se pitam.. gdje sam nestala od zadnji put..?

Mislim da je jedna od navedrijih osoba koje poznajem i vječiti optimist.

Vječiti optimist Romulus toliko je bio posvećen djetetu da je pozvao Christinu da im se pridruži u kućanstvu, čak i nakon što je ona počela živjeti s Mitruom (Russell Dykstra), bratom njegova najboljeg prijatelja Hore (Marton Csokas).

Neznam zašto se uvijek na početku sezone zanosimo kako ćemo uraditi ovo ili ono a da za to nemamo ni malo osnove.Dobro je biti vječiti optimist i težiti pozitivi ali za hajduk i za nas navijače Hajduka sada je važnije biti realan.A realnost je da smo na aparatima, financijskim, igračkim i rukovodećim dubiozama a to nije od jučer.Za Hajduk je bar po meni (naravno svatko ima pravo na svoje razmišljanje) najvažnije da se kako tako financijski stabilizira.Da se vrate dugovi koji neprestano izlaze na svijetlo dana i zbog kojih klub jednostavno nemože normalno funkcionirati.Dali će se to desiti putem prodaje igrača ili kredita po meni je manje bitno jer i da ostane ova momčad jasno je da nemamo što tražiti kraj dinama a za biti 2,3 ili 5 tako je svejedno i onako se samo pobjednici pamte.Probati prodati što bolje i početi napokon raditi kako Bog zapovijeda pa makar to značilo i sredinu ljestvice ili nedaj Bože nešto gore.Znači riješiti se bar većine dugova i pokriti se onim čime i koliko imaš.Prestati dovoditi navodna pojačanja i više nego sumnjive kvalitete ili one koji bi došli samo iz razloga jer više nemaju gdje.Početi se napokon ponašati kao hajduk u svakom pogledu počevši i od najsitnijih detalja a ne da nam se cijela sportska javnost smije kad dođemo bez nepotpune opreme i slično.Gdje je sad ugled Hajduka dovoljno govori da nas odbijaju igrači lučkog da se nitko ne uvrijedi.Manje priče i nerealnih očekivanja a više rada i stručnosti i kad tad bolje vrijeme mora doći.Kolega je lijepo izanalizirao moguće protivnike i šanse u europi i čitajući analizu gotovo sam i sam pomislio da bi možda nešto mogli ali bojim se da bi bilo dobro samo da se jako ne osramotimo.Istina da većina ovih momčadi bar na početku za večinu nas su teška nepoznanica pa tu možda gradimo neki " optimizam " ali danas svatko igra nogomet i netrebamo se zanositi.Ako prođemo koje pretkolo super ali to je sve.Imalo ozbiljnija momčad i prolaz spada u sveru čuda.Rad, upornost, stručnost i realnost je ono što sad najviše treba našem Hajduku i naravno doza sreće ali sreća prati hrabre i mora kad tad pogledati i u nas nakon svih ovih mučnih godina.

Kako sam ja vječiti optimist, još sam imao nadu da u prizemlju nema nikoga, pa kada iskrcamo tipa, pred nama je avantura zvana devet katova strasti.

@nina meni se ipak nekako čini da su ovo zadnji trzaji " zvijeri ".. sad se puca iz svih oružja, jer više nema kud dalje. ljudi se bude iz višestoljetnog sna, i laž i obmana uzmiču pred istinom. a istina je nepobjediva: D/vječiti optimist, znam:))/prikaži cijeli komentar