Od vučca do Vošca u primorca nije daleko ko velaluŠki tanac od kuške, koške, toške, Luške (č > š).

Točnije na dionicu te ture od Vošca do Motike.

Koji će planinski vrh nakon Vošca biti izabran da ga hrvatski politički vrhovi svedu na svoju mjeru?

DRAGAN DELIĆ, PREDSJEDNIK SAK EKSTREM MAKARSKA Ante Novak, dogradonačelik Makarske je medijima poručio da će plato Vošca, površine 1200 do 1500 kvadratnih metara biti pogodan za izgradnju svih potrebnih sadržaja.

Radi se o tome da je plato Vošca u stvarnosti mnogo manji, otprilike oko 255 kvadratnih metara, zbog čega se Delić pita na koji će način vlast stvoriti još 1.000 do 1.200 kvadrata na biokovskom vrhu.

Vizura Makarske s otkinutim vrhom i konstrukcijom na njemu nije ništa drugo doli daljnje pretvaranje našeg grada u zadnji ' vašar ', S Vošca ide samo jedna, dosta strma, staza dok sa Štrbine možete šetati u više laganih pravaca, pogodnih za sve starije ili neiskusnije.

Dalje, zimi je padina Vošca uglavnom okovana ledom i puna snježnih zapuha.

Logično, smještanje žičare na vrh Vošca dovelo bi do nestanka planinarskog doma kojeg gradske vlasti, što predsjednik SAK Ekstrema ne smatra nimalo slučajnim, u svojim priopćenjima o projektu žičare isprva nisu niti spominjali, da bi kasnije u nekim medijima planinarski dom bio opisan kao derutan i neiskorišten.

Ima na Biokovu još zanimljivosti i divota osim pogleda sa Vošca ili skijanja niz Juru, samo te su divote skrivene gramzljivim i neupućenim pogledima i traže malo senzibiliteta kojeg ima sve manje.

Visinska razlika između staza Štrbine i Vošca je vrlo mala, Štrbina je sama po sebi gotovo idealno mjesto za primiti postrojenje poput žičare, ima bolje vremenske uvjete u odnosu na vrh i bolje je povezana s ostalim planinarskim stazama.

Ako se već nešto takvo gradi, ne vidim zašto bi bio problem sagraditi još jednu gonodolu od Štrbine do vrha Vošca.

Oko podne je slijedio povratak u Makarsku preko Vošca.

Ljubitelji planine automobilom na Biokovo mogu samo do vrha Vošca, a dalje je potrebna zimska oprema.

Vrijedilo je, jer ostajemo očarani fantastičnim pogledom; dole na Makarsku, more, otoke i gore na strme neprelazne stijene Vošca

Okomite stijene Vošca Od vidikovca vraćamo se natrag do križanja i nastavljamo nešto jačim usponom u serpentinama, povremeno ih krateći, do vrha Vošca na kojem stoji kamena planinarska kuća.

Od parkirališta do vrha Vošca potrebno je manje od pola sata relativno laganog hoda.

Jedan dio ekipe zbog težine ruksaka u kojima je bilo dosta mesa za gradele i gulaš te bijelog i crnog vina, morao je autima do Vošca, a onda odatle na noge do Lokve.

Bilo iz Gornjih Brela, s primorske strane iz Basta, s Vošca ili sa zagorske strane iz Zagvozda.

Ali nije ni to bilo loše, jer smo bar u tim trenucima čekanja njega da nas sustigne mogli uživati u prekrasnim pogledima na vrhove Biokova, sve od Kimeta, preko Vošca, pa do Sv. Ilije daleko prema zapadu.

Moj post na temu prodaje Vošca sa osvrtom Predraga Lucića, Stipe Božića i ostalih planinara.

O makarskoj žičari ne samo da se govori posljednjih 40 - ak godina, nego je prije Domovinskog rata hotelsko poduzeće izradilo projekt vučnice od brda Glavica u centru grada do Vošca.

Njegovo uporno dozivanje u pomoć s predjela Pišćet, zapadno od Vošca, u utorak je oko 19.30 sati čuo jedan mještanin koji je odmah obavijestio policiju i članove Gorske službe spašavanja iz Makarske i Splita.

Na vrhu Vošca najljepše paše tišina...

6. lipnja 2010. (nedjelja) vraćamo se s Vošca prema moru preko Makra do Makarske na zasluženo kupanje u moru.

U Makarskoj smo bili kod Lili, njenih roditelja... njihova kuća pod Biokovom... cijela Makarska ima to faking Biokovo koje se prijeteće uzdiglo, nadvilo takoreći... one gole stjenčuge... a veliko, moćno... vuče pogled nekim magnetizmom... čak i ljudi koji nisu od prirodnih ljepota, npr. ja... meni pažnju uvijek drži ono što je čovjek stvorio... priroda manje... veli Lili morate se popet ' gore, to je fascinantno, taj pogled... pa krenusmo... autom serpentinama po strmini skoro okomitoj... taj dio zove se Vlaška ravan... shvatismo da Vlaji gore nemaju riječ za okomicu (ravan)... onda smo se nekako popeli visoko i po planini ta cesta dost ' dugo piči... do ispod Vošca, vrha iznad Makarske... do kojeg se moraš uspentrati, nema ceste... gore je jedna planinarska kućica s dežurnim planinarem koji nam je skuhao čaj... jer smo se smrzli od onog vjetra iako je bio vruć dan... tamo sam sjela i napisala par riječi na žuti papirić koji sam našla na stolu... falio mi moj kompjuter, jebiga...

Pogledom letimo tamo od Bukovca na sjeverozapadu, pa preko Stražine, Šibenika, Vošca, Pržinovca, Ravne vlaške, sve do Stupice preko koje je 70 - ih godina prošlog stoljeća sagrađena cesta koja je povezivala Vrgorac s Makarskom.

Plan je bio nakon izlaska iz stijene doći do Vošca, tamo prespavati, pa sutra još malo željezarenja i vježbanja sistema.

Taman kad smo stigli, pada mrak, dva-tri griza i put pod noge markiranim putem do Vošca.

Potom se fra Jurin put penje u vrleti Biokova, preko Kotišine i Vošca do najvišeg vrha - Sv. Jure (1762 m)

Drugo je smješteno u blizini Vošca na predjelu Pržinovac.