u ona vremena, kada sam sjećanja na godine provedene u zagrljaju Kuštrave Crne Kose, pokušavao utapati u tami noći i čašici žeste, bez puno sam razmišljanja uzimao što mi se davalo kao prosjak siću ispred katedrale. čudno je to, koliko sažaljenja izaziva tužno lice, i čime se plaća da se iz njega izmami osmjeh. a bilo je to vrijeme nekog prkosa i inata i dokazivanja sebe i dokazivanja Njoj, vrijeme loše stvarnosti i lažnih snova. i pričala je tog siječnja, ta dražesna Lina-Lena, o dečku što se napizdio zbog neke sitnice i onda su tri dana imali sliku bez tona i On je otišao, bez riječi, nekamo na put. pričaj mi o tome, lutko, ja znam gdje nastaje bol. pio sam vode na tom izvoru, one hladne od koje trnu zubi. ja poznajem rijeku kojom teče, ja znam more u koje se uljeva, plutao sam po njemu i hvatao se za svaku slamku kao davljenik. ja sam bio na dnu dna, tamo gdje vražije sluge igraju svoje kolo, ja znam kako se Vrag za rogove drži, kao izgleda dok spava, gdje ostavlja svoju torbu kad se s posla vrati. ja sam osjetio Židovsku kletvu " dabogda imao pa onda nemao " i trebaš li rame, samo nazovi. nazvala je, jedne večeri, toga siječnja i ja sam došao. bila je to igra dvoje otpisanih ljudi što ulažu i poslijednji atom snage i truda da Tamo Nekom dokažu koliko doista vrijede. - " hvala, sad možeš da ideš " rekla je na kraju svega. stajao sam na hladnoj sječanjskoj noći, kao stari odbačeni dio namještaja što nikome ne treba i razmišljao jesam li moje riječi " bez obaveza " doista tako i shvatio. koliko sam ih samo puta do tada izgovorio, kao poštapalicu, bez razmišljanja. koliko je njih kimnulo glavom nadajući se da će me naći pored sebe kad svane i koliko se njih osječalo odbačenim, kao ja te večeri. koliko ružnih stvari može učiniti čovjek kad pređe tu nevidljivu granicu dobra i zla. kako ju je lako preći, a kako se teško vratiti, učiniti taj prvi korak. jedna je Lina-Lena, te hladne sječanjske noći, jednom romantiku izgubljenom u svijetu očaja, prkosa i inata, a da nije ni znala, prstom pokazala put.